Nijemi pogled

 

Prošetam sa svojim duhom,

I gledam ljude mrgudnih lica.

Glasova nema, utihnuli na suhom,

Samo se oglašava poneka ptica.

Zaustim nekom pitanje,

Samo nijem pogled zija.

Prođem, nastavljam skitanje,

Uz ćutanje, više mi prija.

Noge stopalima gaze travu,

Jedna glista se proteže jako.

Za malo da načepim nogu mravu,

Dok me par očiju pogleda mlako.

Ne želim ništa nikog pitati,

Idem dalje ,malo pognute glave.

Uskoro će početi i svitati,

I onima što stalno ih mlave.

Još šetam sa svojim duhom,

Sad mi već na ramenu čuči.

Zujimo skupa sa jednom muhom,

Dok njeno krilo mi u uhu huči.

Još šetam sa svojim duhom...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Prikaza

 

Nepomična tamna prikaza
Čuči duboko, u suvom grlu
Čekajući da zapuca krilo
Uplašene ptice, dok nestaje
U modrom sumraku daljine

Zbunjeni nemir korača mislima
Lovac na laž sakrio se u glavi
Gazeći mjesta koja je skrivao dječak
Savijen u luk, zadržanog uzdaha
Pretvorenog tijela u bjesomučan bol
U samoći praznog čudovišta
Koje ga od davnina u stopu prati

Stojeći kraj ugaženog puta
Gleda u sivilo nazirućih daljina
Dok ga ozebla očekivanja krše
Lomeći stegnuto srce na komade
Ostavljajući suze da krče stazu
Do mjesta na kome umire dan


Tu na ivici kišnih nadanja
Trče snoviđenja, kao odmorni vuci
Željni krvi u provaljenom oboru
U skrovištu dobro čuvanog blaga
Zakopanog, ostavljenog, nijemog

Pomamno bježeći od sebe
Suvim koritom bivše rijeke
Okreće glavu i viče grdeći
Praznu jarugu, u koju naglo pada
Obložen ehom narasle tišine 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ledena čama

 

Uhodi me sjena nečijeg lika
Tu iza ramena, na dodir ruke
Od hiljadu boja je nastala slika
Prosutih po platnu, lijepilom muke

Stiže me nekakva ledena čama
Gomila se jad kao upala zuba
Iskopana odavno, leži duboka jama
Gledamo se i pljujemo preko ruba

Greška ili ne, nije više važno
Olujni vrtlog skida zakačenu prošlost
Ostaje ovo sada, sve što nije lažno
U grlu zaglavljena oglođana kost

Prati me ta slika, sa koje cure boje
Kao krv kad pustiš da malo oteče
Sa tebe se otapa sve što je moje
Za rogove sumraka se uhvatilo veče

Ne vidim dalje od sopstvenog nosa
Iskonski ego se topi na ledu
Kao da se prikrada potpuno bosa
Misao se pretvara u izmaglicu blijedu 

Uhodi me sjena...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Odvrnuta česma

 

Sjedim i čekam nekog vraga
Udobno smješten u žbunu od trna
Da zakoračim misli preko praga
Da sretnem oči dok gleda me srna

Stopljen sa travom i lišćem
Dišem polako i skroz duboko
Osim tog mirisa ništa ne išćem
Samo za te boje budno mi je oko

Sve što je u pokretu porađa i zvuk
U blizini uha zrikavac se budi
Stomak mi zavija kao da je vuk
Sunce već zalazi ili jutrom rudi

Sve se izmješalo u čupavoj glavi
Slavim stari praznik sasvim nove pjesme
Slavim nebo što se ravnodušno plavi
Pijem ovaj život sa odvrnute česme 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Put u prazno

Putujem direktno u prazno
Grad je ogoljen nemarom
Uz stijenu se penje i vjetar
Sikćući kroz brojne  šupljine

Nemoj mi pobjeći u nebo
Gore je ogromno saće od zvijezda
Neću te prestići svetlosnom godinom
Niti otresti sa ramena zvjezdanu prašinu

Želim da uđem u nevidljivu tvrđavu
I tamo ostavim sav teret iz bisaga
Tijesno stavljenih na iskrivljena leđa
Iz kojih isparava miris usamljenog ostrva

Šetam sa mislima koje se lome na pola
Surove brojke se kotrljaju u padu
Sujeta korača objema nogama
A za leđima joj odzvanja mrak

Zakopčan do grla idem dalje
Blizu sam kuće pune umornih dana
Vidim na prozoru poznato lice
Usko, izbrazdano i stegnuto u krutost

Koračam ka centru, plavom od ćutanja
Govorim sam sa sobom i sa ulicom
Gradeći konačnu verziju uspavanog klovna
Ogrnutog potpuno suvim kišnim mantilom

Koliko mogu da se prepoznam
Kada prođem sebi ispred očiju
Kome je okrenuta oštra strana prizme
Dok se budi um koji ništa ne mari

Zaspaću zauvijek u kolibi od borovine
Ustoličen u pucketavom odbljesku vatre
Iz davno ogaravljenog ognjišta
Čvrsto spojen sa nevidljivim tragom dima

Presamićen na pola, skoro do poda
Čekam neku riječ da se zabode
U polomljenu besprijekorno krivu kičmu
I podupre širom razjapljenu vilicu 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Prokleti tren sa hiljadu mana

Mi jedva da smo dvoje ljudi
Na raskršću života, kružni tok
Ne odbacuj  ništa, samo budi
Ovom našem trajanju dok ističe rok

Mi smo samo odjeci gladi
Žestoki sunovrat sličnih htijenja
U sebi ostali zauvijek mladi
Gledajući ogledalo kako se mijenja

Mi nismo nastali za nekoliko dana
Nebo nas je stvaralo u danima groma
U prokletom trenu sa hiljadu mana
U uspavanom tijelu sa gomilom broma

Da li je lakše kad se bol skrije
Kada kroz vene prođe sablasni mir
Ili u iskonskom kriku ništa više nije
Da li je lakše samo se pustiti niz vir

Mi jedva da smo dvoje ljudi
Blijeda slika emotivnog šoka
Jungov opis kad neko poludi
Ponornica, rijeka ukradenog toka

Obrisani tragovi grebanja kože
Svaka riječ je urezana zubima
Zapamćena koliko to tijelo može
Koliko nas nježnost učini grubima

Mi jedva da smo dvoje ljudi...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović 

Iz šupljeg u prazno

 

Neodoljivo me guši neka tuga
Razdraženost prerasta gorčinu
Sve je ravno i na pločicama fuga
Bljutava otužnost sprema neku psinu

Kako se otresti svog tog mraka
Misli se razlažu lagano i tromo
I kao da je obučena u laž svaka
Da vječitoj istini doda malo promo

Iz šupljeg u prazno, pretačem dan
Šarena laža vječne samoobmane
Strah od smrti otvara duboki bezdan
Koliko je napad jači od odbrane

Sve je glatko na mračnom dnu
Nepomično sjedim u ljepljivom mulju
Sve ludosti ne vidim u oslijepljenom snu
Sve odvratno pluta na ohlađenom ulju

Lice pokriveno grubim rukama
Sjetih se da ne znam koga tražim
Gledam kroz sebe u rijetkim mukama
Naslućujem osmijeh dok đavola dražim... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović