Dno

Gdje su svi nestali?
Vire iz mišijih rupa.
Kao da su disati prestali,
Odavno se u blatu pamet kupa.

Ulicama hodaju noge umora,

U očima zjenice bez sjaja.

U glavi svi oblici tumora,

Grču na usnama nema kraja.

Prolaze lica bez karaktera,

Stopila se sa bojom betona.

Nekoliko kretena u tor ih satjera,

Misle da Bog je, a ono Sotona!

Gladni su, a puna usta hljeba,

Žedni su, a stoje u vodi do grla!

Za blejanje samo glas im treba,

Za slobodan život, ideja je umrla.

Ustani! Vikni i već se nešto mijenja!

Sad je vrijeme, jer si dno dotakao.

U pravcu nedeljnog vaskrsenja,

Put je kroz subotnji pakao.

Ustani i vikni!!!

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Zaigraj

Samo još korak privuci,
Štiklom ostavi trag na podu.
Zaigraj kao da te progone vuci,
Kroz pokret neka sve sjene odu.

Samo još jedan, kao čašu lomi,

Napravi onaj čuveni okret.

Slobodno blijesni, uradi to mi,

Makar u mjestu ostao proklet!

Samo još priđi,skroz se približi,

Osjeti kako pod nogom drhti tlo.

Da se stopimo, kao nikad bliži,

Lupni o drveni pod, da ne čuje zlo.

Štiklom ostavi trag...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Kriška mjeseca

Bila je to naša kovrdžava noć,
Dok se o zvijezde češalo oko.
I ruka se zavlačila u tvoju duboko,
A srce zgazilo prag u ponoć.

Mašta se rvala sa obalom,

Zakačena za korijen topole.

I misli me o tebi još bole,

Praveći u glavi vječiti slalom.

Odrezana poveća kriška mjeseca,

Slika bijelom potmulu tišinu.

Prstima ti jako moju ruku uštinu,

I ostavi drugo oko da u mraku jeca.

Ujedoh usnu, toplu od krvi,

Pustih je da malo i oteče.

Dave se tijela dok curi veče,

Neko će noćas nekog da smrvi.

Srce naslagalo slamu po duši,

Ugodno se pružilo pretkomorom,

Čeka da pijevac kukurikne zorom,

Čeka da bol isčili, suza presuši.

Bože, evo uđoh u nesvijesno,

Svijest prepustih stihiji uma.

Kao da se utopila u buretu ruma,

Sve mi je nešto usko i tijesno.

Bosom nogom još prašinu dižem,

Zubima otkidam dan od noći.

Ništa mi to neće pomoći,

Slano iz oka samo ja ližem.

Zubima otkidam dan od noći...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Čovjek

Mučno je gledati čovjeka koji propada,

Ali, i to je život,  ne rijetko i boli.

Kao list, kad sa drveta opada,

Neko razumije? Ko li?

Kad ga takvog ugledaš,

Znaj da si u oktobru.

Probaj da mu lošu misao ne daš,

Probaj bar jednu...dobru.

Ako ne, onda ga samo šutni,

Pored puta, u neko žbunje.

Ponesi svoj pogled mutni,

Možda ga odozgo probude munje!

Propada čovjek, ali  i planeta,

Samo još osmjeh živi, ne propada.

Nasmij se i budi sunce ovog svijeta,

Nemoj biti komad ... otpada!

Nasmij se...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Puno i previše

Ništa te ne razumijem, ponovi!?
Ovo malo parče uma ćuti, spava.
Niz kosu ti teku neki čudni tonovi,
Njima je obložena, prekrivena moja glava.

Izgleda kao da je puno, previše,
Kako to zagrliti samo sa dvije ruke?
Te dvije me stiskaju, skoro zadaviše,
Grlo šišti, ispušta besmislene zvuke.

Hoćeš li mi to reći na uho?
Daj mi neki znak da me želiš!?
U tvojoj šumi je potpuno gluho,
Iz tek ispletenog gnijezda, odmah se seliš?

Pokušaj još jednom, dotakni me tišinom,
Hajde, budi oboje, nježna i jaka.
Hajde, udavi me tim otrovnim plinom,
Već mi se šepuri iskopana raka...

Pokušaj još jednom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Trag

Uzalud je pokret, čak i riječi.
Karte su podjeljene, igra je krenula.
Od plavog oka ne može niko da me liječi,
Iako trepavicom samo si trenula.

Gdje si nestala? Vidim ti trag.
Pratiću ga sve do ispod sunca.
Kažeš da bio sam ti malo drag?
Možda to moja uobrazilja bunca.

Ova noć me ubija, polako smori.
Tebe gasim, paleći šibicom vatru.
Nestaješ, dok plamen jako gori,
Gorim, ponavljajući poznatu mantru.

Gorim.....

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Bezumlje

Sišao sam sa uma, na čas,
U prostor gdje ničeg nema.
Samo začuh vrisak, glas,
Kao da oluja se sprema.

Htjedoh tamo ostati duže,
Ne znam šta me je spopalo.
Oko vrata, kao da mi je vezano uže,
To mi se nikako nije dopalo.

Jedva pronađoh stazu do svijesti,
Četvoronoške se popeh u normalu.
Trebao bih se opet sa umom sresti,
Prepoznaću dvojnika u ogledalu.

Ne vidim ništa, kao slijep.
Ogledalo prazno u mene gleda.
Dole se još nazire dubok procjep,
Po kojem vise oštrice leda.

Otpad u glavi traži neko mjesto,
Da svo to smeće negdje smjesti.
Da tamo ga odlaže često,
Da ne krene bezumlje da se mrijesti.

Ogledalo prazno u mene gleda...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović