Ruši se krov

 

Sa zidova otpada malter
Kuća je sve bliže zemlji
Temelji teže da se ogole

Šta da nas drži gore
Dok život steže kandžama

Za šta da se uhvatiš u oluji
Koja te baca ko plastičnu kesu

Probudi se i kreni gore
Dok nisu svi otišli dole

Strpljivo udahni što dublje
I probudi se iz prokletstva sigurnosti

Imaš i ti nokte, ogrebi
Imaš zube, ujedi
Imaš i riječi, opsuj

Izađi iz te, dobro sređene bašte
Nema tu ničeg jestivog za tebe
Pronađi se u nekim plodnim krajevima
Probudi se i kreni.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Lagani ples na stazi prolaznosti

Ozidana blokovima tišine

Planeta je soba za umiranje

Jedno skrovito mjesto
U kojem vrijeme razara
Neshvatljivo prolazne iluzije

Krik iz mračne nepomičnosti
Bestjelesno kruženje orbitom

Između stvarnosti i mašte
Između straha i odvažnosti

Lagani ples na stazi prolaznosti
Stazi kojom svijetli neka misao

Koja mi čini poznatim
Predjele koji neumitno nadolaze

I krupne kadrove lijepog i ružnog
Slažu u dugački metar nekog filma

Odajući sjaj ljepšeg života
Od ovog pomračenog
Teškim poklopcem straha

Okupan hladnim znojem
Od saznanja da raj i pakao
Kopaju rovove u  glavi

A veliki mjesec pliva po nebu

Ej čoveče uskog lica
Mršavih i pogrbljenih ramena

Šta vidiš u ovom krvavom tragu
Osim otiska nažuljanih stopala

Budi me šapat uporne kiše

Između nas gomila zemlje
Natopljena, klizava i hladna

Vjetar je uzeo prevlast
Pa tjera oblake sa mjeseca

Svetlost i tama igraju drevnu igru

Magla naglo širi veliki ogrtač

Čujem samrtnički krik neke ptice

Osjećam škripu u kostima
I nadolazeći lelek u grudima

Dok se sve potpuno utišava
Odlazim nekud na kraju duge povorke
Zaražen virusom  sumnje... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Džemper sa pletenicama sjećanja

Pogledom dovršene ljubaznosti
Prelaziš  preko mog lica
Skupljajući oči u zelenu traku
Koja  svijetli u mraku
Koji je padao po putu
Dubokih ožiljaka vjerovanja

Šta su ti uzeli ti ljudi
Osim dobrog raspoloženja
I vječnog uzdaha
Ispod neba
Koje je sasvim dobro mjesto
Da se osjeti umor i ravnodušnost
Prije nego krene
U gluhu i mrku noć
Bez imalo svjetla

Makar i blijedog sjaja sa lica
Koje je znalo zastupati
Mnogo bolje dane
Od ovih što poniru u mrak
Neke bijedne stanice

Neke prastare uske pruge
I voza koji ne prestaje
Da izbacuje sopstvene vagone
Kroz maglu sumanutog putovanja
Od kojeg se sjećam
Samo tvog džempera
Izbrazdanog ukrštenim pletenicama

Iglama naviklim na spajanje
U maniru rasklimatane, neobične priče
Koja može da se ispriča i pješke

Važno je da se zato ukaže prilika
I da se razum dovoljno brzo ohladi
Kada povratak bude vidan...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pucanj u tišinu

Stigoh u džunglu

Razgranate buke

Pojačani zvuci lome nemir

Srce prestaje da kuca

Dok čekić u grudima

Zakiva goleme eksere

U svježe ofarban sanduk

Sva oružja su uperena u tišinu

Koja se poraženo povlači

Držeći bijelu zastavu

Pocijepanu oštrim tonom

Skoncentrisane buke

Sva lakoća propadanja

Biva potpuna, u strahu od tišine

Od koje smo i sazdani

Nesvjesni duboke praznine

O koju se saplićemo krutim korakom 

Pojačani zvuci lome nemir...

Dopisnik iz Džepov Snova:

Branislav Makljenović

Bankrot vrline

Ulice su plivale
U gradu vedrog jutra

Na trgu golubovi i spomenici

Junaci običnog života prolaze
Koridorom sa ožiljcima
Potpunog bankrota vrline

Tužnog susretanja svijesti
U lijepom jutru
Ukrašenim finim bijelim oblacima
Kao providnom zavjesom

Pred licima ravnodušnih crta
Zategnute kože
Podignutih ruku u visini grudi
Spuštenog pogleda, u visini koljena
U dobinu ambisa
Iskopanog odmah po rođenju

Iskrivljena slika svijeta
Putuje  brzinom jakog udarca

Odjek se vrti u vrtlogu ničega

Prave karte su izvučene
Dok očajnički pokušavam
Da saznam, koja je to igra...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Dugačka je soba

 

Dugačka je soba

Sa malim vratima

Kroz koja su ulazili neki ljudi

Neprijatnih lica

Upisujući imena

Na još vrelim čaurama

Tek ispaljenih metaka

U drhtave sjene po zidu

Bježeći od vrućine

I dosadnih muva

Zbogom i mnogo sreće
Vratiću se brzo
Iz površnog sna
Zakačenog za trnje
Nekog čudnog drveća

Smrdim na skinute zavoje
Sa žuljeva stečenih ružnim putovanjem
Sporednom prugom

Izbačen negdje daleko od stanice
Kroz teška vrata gvozdenog voza
Koji se naglo trzao i kretao

Tresla se zemlja i cijukale šine

Pasiji sine, okreni se i nestani
Idi brzo, dok neko ne poželi
Biti kratko ljubazan

Sabijajući nesnosan bol
U male metalne kutije

Šta da radim u ovom mraku

Ležim u hladnom ćorsokaku
Lijepog lica i tužnog imena
Kojeg ne mogu da se sjetim
Kada dođe svijetlost kroz kapke
Sasvim solidno natečenih očiju

Dobro jutro, zovem se Hladno Staklo... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Okean tame

Dok svijet ubrzano sam sebi kopa grob
Ne bih ništa radio, samo bih živio
Puštajući da mi crvi izjedaju savjest
Pretvarajući se u leptire
Koji nemoćno udaraju krilima u mraku

Urezao bih neku riječ u tvoje stablo
Jer si stvorena moćna kao drvo platana
Grebao bih ti noktima tu glatku koru
Što skriva nabubrelo meso

Šapnuo bih ti na uho
Neku, tek pristigli vijest
Sa nekog, tek otvorenog ratišta

Neku vijest iz krvave ratne zone
Nešto što izaziva nevjericu
Koja potraje čak nekoliko sekundi
Kada čitav svijet sagledaš kao klanicu
Pa možeš slobodno da okreneš leđa
Zavrtiš glavom i pustiš nek sve ide do đavola

Jer će svakako tamo da ode
I bez tvoje svijesti

Zato zaplivaj u tom okeanu tame
Svoju dionicu i pazi
Da ti voda ne uđe u dušnik
Dok  istovremeno vičeš
Sve ono što ti šapćem
Grčevito zakačen noktima
Za tvoje iščupano stablo
Za tvoje korjenje
Za prefinjenost duše

U svijetu primitivno bahatom
U svijetu osuđenom
Na ubrzano raspadanje
U svijetu u kojem jedino psi
U našem licu vide
Pravu sliku naše duše

U odumirućem tijelu
Koje već smrdi
Na sve ono što smo htjeli
Na sve ono što smo
Na sve ono što nismo

A, sve smo mogli... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović