Polomljeni ključevi

Neko kuca na vrata

Odškrinuta je pukotina

Preblijedelog dana 

Ravno je nebo

Iznad beskrajnog grada

Ljudi su zaključani

Zarđale su brave

Polomljeni ključevi

Gomila izobilja 

Puna je samoće

Ukršteni pogledi

Prepoznaju drhtaj

Uzavrelog bunila

Dugačka sijenka se pružila

Pred drvenim pragom

Topao vjetar pjeva

I jaše paklenu vrućinu

Maramica na licu

Kupi ostatke nevjerice

Glava se okreće

Na drugu stranu

Pravi se da tijelo

Ne pamti, ne postoji

Izgubljen od sebe samog

Mirno počivam

U kovčegu mekane rutine

Neko kuca na vrata

Ne pomjeram se 

Slušam kako sijenke grebu

Prizivaju li mrak

Ili gaze putem

Koji nikada nije osvijetljen

Na kojem ima leda

Kockice otopljene duše

Kotrljaju se u neki drugi

Neokaljani svijet

Oslikan u kišnoj dugi

Čarobnim bezumljem proklet

Ulice su mokre, plivaju

Kiša ruši barikade

Kroz šuplje stijene

Protiču plave riječi

Još sam ovdje

Naslonjen na vrata

Na koja neko kuca...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Namršteni decembar

Na krovovima zgrada čučali su golubovi.

Sivilo repate magle upijalo je sunčevu svijetlost i gušilo  u momentu.

Vazduh je titrao, hladan i obojen. Teško disanje. Dlake u nosu nadražene.

Vlaga u očima prerasta u suze.

Probijam se žurnim korakom ka vrhu ulice.

Automobili zakrčili trotoare. Automobili zakrčili ulice.

Kolone stoje u mjestu. Kolone gmižu.

Nervozni vozači nervozno trube.

Sa usana čitam psovke.

Na licima zategnut bijes.

Prolazim pored niza kontejnera. Rasuti su otpatci.

Vrane prave urednu selekciju hrane.

Potres na šinama. Savskom ulicom prolazi okićeni tramvaj.

Spomenik Stefanu Nemanji stoji ukočen od jutarnjeg mraza. 

Kola hitne pomoći jure nekud, ispuštajući opominjuće krikove.

Na raskrsnici semafor boji crveno. 

Stariji čovjek i ostarjeli pas, strpljivo stoje oborenih glava.

Osjećam kako se "zima našeg nezadovoljstva" prikrada i uvlači pod kragnu.

Ramenom se očešah o namršteni decembar.

Izvinite gospodine!

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Čekam da prođe

Jašem ovaj goli , jesenji dan, od ranog jutra.

Nije me primio u sedlo sa osmjehom.

Sivo jutro, nekako bezvoljno, kao da se ni njemu ne ulazi u vrijeme.

Pokušavam da zabodem mamuze u taj bezvezni početak trijumfalnog postojanja.

Tuširam se hladnom vodom. Radim vežbe: Pet Tibetanaca.

Otvaram prozore. Puštam hladan vazduh da pogura zavjese.

Dan ostaje ravnodušan na sve moje pokušaje.

Dižem ruke od tog kilavog posla.

Kuvam kafu.

Zatvaram prozore.

Palim TV.

Jutarnje vijesti.

Najnovije vijesti. 

Vijesti što su upravo stigle. 

Vijesti.

Novosti.

Prelistavam jutro, sve do stranica koje pripadaju razbuđenom danu.

Mrzovoljan pogled dobacuje samo do podne.

Ostatak je zamotan u aliminijsku foliju.

Mogu da ga spakujem u frižider. Neka se još malo ohladi. Može zatrebati.

Možda uskoro osvane jedan superblistav dan, kome će zafaliti malo mrzovolje, da postigne radnu tempreraturu.

Danas demoni stižu malo ranije.

Obično se sjate oko pola pet. Spreman sam.

Ukočen od bola, ležim i čekam da podivlja, pa prođe.

Da,da.

Čekam da prođe...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Ph vrijednost

Dođe tako neki dan, koji te utjera u sebe.

Svim silama te pomete, zgrabi za kragnu.

Ako se odupreš, nevješto glumiš dobro raspoloženje,( osmjeh stuardese na licu), onda te odalami po tom istom, iskeženom.

Posle te bole vilice od keženja i sve ti je gore.

Skupi se neka gadna masa u grlu, ali i niže, negdje kod pluća ili u želudcu.

I tako raste, gamiže, prijeteći da obuzme cijelo tijelo.

Probam ga umanjiti sodom bikarbonom. Jedna kašičica na čašu vode.

Gadno je, ali mi razblaži kiselinu. Šta ću kad sam sav kiseo!

Kako da poravim tu ph vrijednost!? Šetnja po kiši? Ležanje sa piljenjem u plafon?

Usisavanje psećih dlaka(Đina se obilno linja)? To  pomaže dok radi usisivač.

Onda se nastavlja umijeće samoiscjeljenja, iza kojeg ostaju tragovi mučnog prolaza kroz nove staze, ugažene bijesom.

Dok u glavi jauče oluja, noge su hladne.

Žele se odvojiti i otići negdje svojim putem.

I ja bih ih pustio. Neka idu. 

Ali, šta ću sa glavom...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

5:30

Probudih se iz nekog teškog sna. 

Dobar osjećaj kad skapiraš da nije zbilja.

Uf! 

Čkiljim na displej telefona. 

5:30

Uf!

Iskobeljah se nekako iz kreveta.

Dugačka pješačka tura do toaleta.

Kao da je na kraju svijeta. Tuširanje hladnom vodom! Kao da iglice ulaze pod kožu! Dugačkih deset sekundi.

Peškir. Trljanje. Crven kao rak.

 Uf! Uf!

Vraćam se prilično razbuđen.

Oblačim se u boravku.

Na horizontu se pomalja sunce.

Preko planina kao da je neko prosuo kantu narandžaste boje.

Kao da požar bukti.

Dan se rađa u porođajnim etapama.

Pristavljam vodu za čaj, a potom i za kafu.

Pola zdravo pola ne. Jin i jang.

Potreban je balans.

Čaj pijem na terasi. Upijam svježinu.

Kafu ostavljam da se malo hladne. Dobro ide uz tišinu. 

Osim lišća koje pomjera slab povjetarac, ništa se ne javlja. 

Valjda svi čekaju da se pijevac oglasi.

I javio se, bogami, u šest ili koji minut prije.

I onda, kao po komandi, zakokodakaše koke, zalaja pas Medo, trgnu se i Đina, pa skoči sa fotelje kao oparena.

Protegnu se uz vrata i zalupa šapama. Otvorih joj da izađe.

Sjuri se niz stepenice i potrča do ograde, da pozdravi drugare. 

Grlice uzleteše u poteri za doručkom.

Prvi autobus.

Prvi traktor.

Prvi  kašalj  komšije.

Počeo je dan...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Zlatna medalja za ništavilo

Juče, danas, sutra. Mijenjaju se dani po ustaljenom redu.

Imaju svoj punjač sa produžnim kablom.

Već sa dvadeset procenata tjeraju po svome, ne obazirući se na potrebu punjenja do vrha.

Ruku na srce, rijetki su tako napunjeni.

Kada se ipak slože, nastupa žurka od života.

Rasprskavajuća svijetlost oblaže svaki tren, dok se časovi pretvaraju u fascinantne slike raspomamljenih boja.

Kuda sa tim danima? Šta sa tim satima?

Vrijedi se prepustiti tim kanalima neizdrživog i nezadrživog, ispuštajući iz sebe sve vaistinu nakupljeno.

Teškom mukom skupljeno na gomilu, duboko prodiru ugašeni pogledi.

Pohlepa struji kroz visoke dimnjake.

Svijet se ubrzano širi u velikom balonu, čiji su dijelovi izlizani, prijeteći da pukne.

Kao ogroman Cepelin, kojeg usisa orbita ili neka crna rupa.

Bijeg od stvarnosti.

Okretanje glave.

Zabijanje u pijesak.

To su usavršene olimpijske discipline.

Zlatna medalja za ništavilo...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Disanje svemira

Pogledah na sat: šest i trideset. Pomislih, još je rano. Mada, za jedno lijepo jutro, upravo kasnim.

Već se odvojio uveliko , taj savršeni dio između svitanja i buđenja svega živog.

Ustadoh naglo, razbuđen mišlju da gubim dragocjene dijelove dana.

Brzo pod tuš. Hladna voda uspostavlja značajan iskorak iz toplih snova.

Volim taj osjećaj jutarnje svježine, koja podstiče životne sokove.

Kuvam čaj od matičnjaka i posle kratkih vježbi za cirkulaciju, izlazim na terasu, okrećući pogled ka suncu.

Već se ustoličilo na horizontu, čekajući odobravajući aplauz.

Poslah mu srdačan pozdrav, dopuštajući koži lica da zablista.

Miris dozrele smokve se tiho šunjao do nosa.

Napuklim stepenicama siđoh u dvorište.

Trava je pila rosu. Ptice su budile dan.

Ispijam malo čaja, stojeći na jednoj nozi.

Tako spojen sa zemljom, vršio sam direktan uvid u disanje svemira.

Duboko udahnuh. 

Veličina svijeta se svela na podnošljivu mjeru.

Još par gutljaja čaja. 

Osjećam se dobro.

Osjećam se vrlo dobro...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović