Moj mrak

Oprosti mojim usnama.
Nalaze radost na mračnim mjestima.
Sav taj baršun od kože,
Duboko u sjeni lijevog uha.

Oprosti mojim željama.
Lete po nebu zakačene balonima.
Skrojene od nepromočivog platna.
Uveliko prkose poplavama nemogućeg.

Oprosti mojim sjećanjima.
Eno ih dole, razbijena se vuku,
Po dnu surove neprohodnosti,
Koristeći sva nedozvoljena oružja.

Oprosti mom jadnom egu.
Drznuo se da jedan balon naduva,
Do neslućenih razmjera običnog ludila.
Moje veliko JA je upravo puklo.

Čak ni njegov prasak nije ništa posebno.
U mrklom mraku, odlučno se gledamo,
Moj mrak i moje veliko JA.
Oprosti nama dvojici, u mrklom mraku...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Djeca svijetlosti

Djeca svijetlosti

U svitanje, kad se zemlja budi,
Probudi se i ti, čovječe planete.
Pogledaj u zoru, dok polako rudi,
Raširi krila kao ptice kad polete.

Rastjeraj oblake na četiri kraja,
Tamo gdje obilje uvijek vlada.
Osmjehom polij zadnje dane maja,
Ne daj da ostari ta misao mlada.

Dođi u ovo rađanje novog svijeta,
Otvori srce, nek bude kao more.
Pusti da iza zime odmah dođu ljeta,
Dođi u ovo najavljeno pucanje zore.

Ovdje je sve počelo, dajući stvarima ime,
Sve greške su ostale u započetoj priči.
Ovdje je bila ostava za nakupljene zime,
Ovdje nijedno ljeto na sebe ne liči.

Spremam se da odem u danu zbilje,
U tu zemlju gdje nema ni oblaka više.
Tamo gdje još protiče zanosno obilje,
U tu zemlju koje odavno nema više.

Sigurno ću jednom poći u svitanje,
Da osjetim dodir pospane planete.
Da jednoj ptici postavim pitanje,
Da li i moja krila mogu da polete.

Ako mogu da letim, šta me to koči?
Da raširim ruke, jer samo njih mogu.
Da protrljam kapke i  umorne oči,
Da pogledam direktno u lice bogu?

Probudi se...

Djeca svijetlosti

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Vjerujem

Hoću da idem gore,
Gdje oblaci u vis skoče.
Gdje zadnje se bude zore,
Gdje dan sa kašnjenjem poče.

Hoću da planina me češka vrhom,
Da od pogleda me oči bole.
Da postojanje počinje sa svrhom,
Da vjetar mi misli iskida gole.

Hoću da nebo je na dohvat prsta,
Znam da mogu i zvijezdu ukrasti.
Znam da ova moja je ,izgubljena vrsta,
Znam da ni glava mi nije u vlasti.

Hoću da zagrlim ogromno drvo,
Vjerujem da šuma je iza i u meni.
Vjerujem da to je uvjek prvo,
Vjerujem da sunce gore rumeni.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Moj ranac

Jednog dana
Uzeo sam moj ranac
I pošao negde.
Nije se bunio,
Jer, to je moj ranac.

Kretao sam se brzo

Kroz neku šumu
I dosegao kvalitet hodanja.
Na leđima mi je dobro stajao
Moj ranac, mada malo mokar
Od znoja i čudnih stanja svesti.

I dalje smo išli, ja i moj ranac
Briljantno izbrušenih misli
On gore, ja dole i tako dalje.
Bog je blagoslovio moj ranac.
On to zna i strpljivo podnosi
Sve moje trzaje u hodu.

Kad nekog sretnem i kažem
Dobar dan, on prvo pogleda
U moj ranac, kao da ga ja ne zanimam.

Moj ranac je car i potpuno je iz te
Carske priče.
Ja sam kao poslušno magare,
Uvek sa njim i ispod njega.

Nikad se nije bunio
Nikad nije bio depresivan.
Samo kad pripreti kiša
Ili grad, on se nekako
Opusti po džepovima
On se potpuno primi
Na tu priču da je gornji.

Moj ranac je fenomen
Sa pocepanim gurtnama
I izlizanim platnom.

Razmišljao sam ovih dana
Kako da mu se odužim.
Možda da ga ponesem na more?
Možda da ga častim jednim
Usponom na bleštavu misao?

Ma, ne! On je jedan stidljiv ranac
Ne bi  da se hvališe
Samo bi da bude nošen
I da to traje bez mnogo priče.

Ako te ponekad grubo,
Zabacim na leđa
Molim te, izvini!
Jer, ipak ti si moj ranac,
A zna se ko je tu preči.

Moram ti priznati da si car!
Jer, ti si moj ranac...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Virus

Prolaziš mi kroz srce polako,
Kidaš predkomoru levu i desnu.
Prolaziš bez umora, sasvim lako,
Izlaziš na kožu, zgužvanu i presnu.

Čudesni organ daje ti krvi,

Čuješ li kako lupa, udara, tuče?
Poslednji otpor u meni mrvi,
Poslednji atom iz mene vuče.

Telom mi tutnji tvoj virus,
Sav se tresem i malo mi je muka.
Tupa strana je legla na tvoj brus,
Vrelu stranu je ohladila tvoja ruka.

Telom mi tutnji tvoj virus...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Krhka i jaka

Tvoj glas sliku lagano stvara,
U uglu je potpis: Van Gog.
Da li me umorno oko vara?
Vjerujem da upoznao nas je Bog!

Krhka, nježna i užasno jaka,
Prolaziš stazom što zarasta u travu.
Zar ne vidiš da zarasla je svaka,
Pokušavaš otključati otključanu bravu.

Čuvena si po sjaju iz oka,
Duboko upijaš zemaljske sjene.
Dok udišeš mirise biljnog soka,
Plešeš u vrtlogu mjesečeve mijene.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Jutro je rođeno

Jutro se probudilo u bijelom,
Po granama, travi i kosi-snijeg.
Jutro je odnijelo noć, jednim dijelom,
Ostao je mrak u glavi, kao teg.

Jutro viri stidljivo, preko puta,
Odakle se povlači pospani mrak.
Jutro dok sviće, pomalo luta,
Malo mu se vidi mraka trak.

Jutro se otkida od noći,
Vezano neraskidivim  lancima.
Ne može svojim putem poći,
Jer je obloženo mracima.

Jutro se iza ugla smije, ceri,
Noć u čudu nestaje, a gleda.
Nestaju prosanjane, ogromne zvijeri,
Jutro se noći, jutros ne da.

Jutro je rođeno i donijelo dan,
Dok noć se povlači, kao gubitnik.
Jutro već ima osmišljen plan.
Noć stavlja sebi kao štitnik.

Jutro je rođeno...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović