Beskrajna poniženost

Pođoh nešto sebi da kažem,
Ali se sjetih da riječi ne vrijede.
Sve bi to stalo i sabilo se,
U jednu nesigurnu rečenicu,
Punu bijesa i nesavladivog,
Osjećaja beskrajne poniženosti.

Zato i dalje ćutim, gledajući prazno,
U ništavilo koje se sliva u jedan ćošak.
Između dva neokrečena zida.
Ništavilo koje se čvrsto drži,
Za izlizane đonove ofucanih cipela, 
Iz kojih smrdi odumiranje pokreta. 

Sve što vrijedi reći, ionako sam, 
Sam sebi davno rekao, ćuteći. 
Pritom se praveći i gluv, 
Ili to stvarno jesam, 
Za sve što svi vole da čuju. 
I za sva ona groblja, 
Što niču pred slijepim očima. 

Zato i dalje ćutim, jer koga je briga, 
Da li je nebo gore ili negdje dole. 
Samo neka je plavo, bar u tuđim očima
Samo neka je tišina, bar u tuđim ušima. 
Samo neka boli nekog drugog. 
Beskrajna poniženost mi je sjenka. 

Zato i dalje ćutim...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Nestali u mraku

Hoću da svijet izblijedi,
Uvaljan u jesenje boje.
Da ubrzo i zima slijedi,
Da saznam u meni ko je?

Samo jednom da skoči,
Mjesec iza krošnje duda.
Pa da iz duplje izađu oči,
Obojene istim sjajem svuda.

Hoću da na mene sjedne,
Sav jad koji me odavno guši.
Pa da se sjetim samo jedne,
Želje što rovi mi po duši.

Još jedan dan se topi sada,
Dok se mjesec sprema za bis.
Jedno mi ime na pamet pada,
Ime što pogled tjera u vis.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Zaplešimo

Hajde, zapleši sa mnom,
Držaću te čvrsto oko struka.
Okreni se još jednom za mnom,
Dok me ne prođe ova frka.

Hajde, zakovitlaj nogama vazduh,
Besprekorno napravi okret.
Ruka mi klizi po kosi, kao duh,
Tijelo uz tijelo, neka sam proklet!

Privlačim te, lice uz lice,
Osjećam dah po vratu, svuda.
Po glavi, kao da hvatam svice,
Pritjeran trncima, nemam više kuda.

Hajde, još korak napravi,
Ja ću ka tebi dva, tri.
Hajde, na srce me prikucaj, stavi,
Pa onda u pirueti sa mnom umri.

Kad nam se koljena dodirnu,
Kao da me đavo odnosi.
Samo još oko odozdo zvirnu,
I svojom zelenom me pokosi.

Prije nego nestanemo u zrak,
I trnci nas obore sa nogu,
Skupa ćemo zagrliti mrak,
I izložiti se pogledu Bogu.

Hajde, zaplešimo...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Prihvati dan

Zatvori oči, kao da  si u snu,
I osjeti prazninu u glavi.
Kreni da hodaš kao po dnu,
Prihvati dan, i odmah ga slavi.

Udahni duboko više puta,
Neka te udah ponese gore.
Brzo će misao prestati da luta,
I sa čela nestati nakupljene bore.

Vidjećeš kako mir dolazi polako,
Zauzima mjesto gdje počiva otpor.
Nastavi samo, jer tad je sve lako,
I ubrzani život, odjednom je spor.

Opusti se, nek zavlada trenutak,
I pusti nek vrijeme samo teče.
Neka to bude samo tvoj kutak,
U kome se pretapa dan u veče.

Opusti se, nek zavlada trenutak...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Bože, oprosti nam...

Nadiru ka uhu jaki zvuci,
Čuju se jasno čelična zvona.
Odvajaju tišinu u nadirućoj buci,
Bjesomučni  glasovi utišanog tona.

Sudiše mu pred Pontijem Pilatom,

Raspni ga! Svi vikaše u glas!
Na njega se bacaše kamenjem i blatom,
Na sebe prokletstvo u isti čas!

Umro je koliko i naša vjera.

A koliko nam je ostalo nade!?
Danas je samo sjećanje mjera,
Bože, oprosti im, ne znaju šta rade!

Tukli ga bičem, tekla je krv gola,

Vijenac od trnja stavili na glavu.
Poveli ga beskrajnom Ulicom bola,
Tamo gdje nebo zarasta u plavu.

Pljuvali ga dok je nosio krst!

Slabo se čula iz naroda dobrota.
Nije mogao da pomjeri ni prst,
Dok se na brdu rađala Golgota.

Ispod krsta se skupila masa,

Ljubav i krv se slivali u jedno.
Podjeljeni ljudi,a ista rasa,
Duboko u duši, svima svejedno.

Nadire ka uhu čelični zvuk, 

Zemlja hoće da prsne!
U glavama zvoni svakodnevni muk,
Dok Hristos u svima ne Vaskrsne.

Nadiru ka uhu jaki zvuci…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kralj prokletog kraljevstva

Prijesna koža privlači roj muva,
Svuda se čuje njihovo zujanje.
Tvoj dah mi oko uha duva,
Osjećam žestoko brujanje.

Ti si carica izmišljene carevine!

Ja sam kralj prokletog kraljevstva.
Mirišeš gorko, na dim paljevine,
U nosu si mi, kao rijeka blaženstva.

Nešto si mi htjela reći?
Oko snima nagli pokret.
Rasteš kao cunami,sve veći.
U bezbroju sretnih, jedan je proklet!

Jastreb se hvali krilima,
Smireno maše, kao da plovi.
Dok gadove zoveš milima,
Ispod stopala ti krtica rovi.

Nešto si mi htjela reći...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Skrhane duše

Eh, da ti je znati gdje gledam!
Porub na suknji ti sija koncem.
To je nit po kojoj ležim i sjedam,
Predvodnik  krda, obilježen zvoncem.

Gledaš me, gledam te! Oko iskapa suzu,
Groznu sam ostavio neman, aždahu.
Preko svijetle kože, prošivam svoju muzu,
Udisaj je ostao samo u jednom  dahu.

Cijediš se i ne vidiš liniju kraja!
Ti, što đavoli te vole i u njedra kriju.
Znaš li koliko ima do mog raja?
U tom vrtu grijesi oduvjek  zriju.

Evo pružio sam ti dlan, malo grub.
Sa njega polijeću skrhane duše.
Popni se i stani na poderani rub,
Pa poleti i pusti svijetovi nek se ruše.

Nježna kao komad pocjepane svile,
Provlačiš mi prste kroz debele snove.
U mojim rukama rastu razjapljene vile,
Kroz moje  kanjone promiču i plove.

Jesi li sve zaboravila, mrgude?
Hajde zapjevaj pjesmu divljaka!
Evo moju dušu pocijepanu grde,
Oči mi plivaju ispod naježenog mraka.

Sjećaš li se, mrgude...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović