петак, 19. јануар 2018.

Koliko život košta





Koliko život košta,
U zemlji gdje umiru i snovi?
Može li brza pošta,
U paketu donijeti jedan novi?

Ako može tako,
Samo reci i biće spakovano,
Obučen u praznični sako,
U  sjajnim cipelama, crnom lakovano.

Kad čuješ zvono,
Na zaključanim, teškim vratima.
Znaćeš da to je ono,
Što čekaš godinama, danima, satima.

Zato otključaj tu bravu,
Otvori širom, nek sunce cijelo uđe.
Ovaj put gledaj da izabereš  pravu,
Stranu svijeta, gdje sve naše je i tuđe.

Kad saznaš da je suza
Protjerana sa uplašenog lica.
Odzviždi jednu tužaljku bluza,
Nek sve se nosi na krilima ptic
a.
Odzviždi jednu tužaljku…

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

понедељак, 15. јануар 2018.

Ledeni dah Povlena








Dve vrane se začuđeno pomeriše sa puta na ogradu, dok je kombi milio kroz selo. Debelo brdo kao zarobljeno u pokretu, bezglasno promiče sa maglom. Drveće okovano ledom, posuto sa malo snega, kao vanillin šećer po kori krempite, grebalo je krov vozila. Mahinalno spustih glavu. Veliki Povlen sa pomoli na tren iz guste magle. Moćna stena obložena šumom. U podnožju  vidjeh tanak mlaz dima, iz dimnjaka planinarskog doma. Nedelja obučena u belo, kao mlada. Doduše, malo ukočeno izgleda od ovog minusa, ali mlada je mlada.

Ispred doma nekoliko automobila i jedan kombi. Planinari  iz Bijeljine. Dočekali srpsku Novu godinu sa domaćinima iz Valjeva. Ulazimo u trpezariju, gde je vladala potpuno opuštena atmosfera. Svega nekoliko planinara doručkuju i piju jutarnju kaficu. Domaćin Mirko se pojavi iz kuhinje.

-O, dobro jutro! Izvolite, izvolite. Dobro došli!

-Dobro jutro! Sretna vam Nova godina i pristavljaj  kafu.

-U, bre! Čemu žurba!? Sad će to sve lagano, po redu…

-Dobro, dobro. Hajd polako, pa požuri…

Kroz poluzaleđene prozore krnjavi pogled na belinu. I slike sa zidova nas pogledaše belo. Najzad, prepustih se belim mislima, podupirući hladan zid toplim leđima. Ubrzo zamirisaše čajevi i kafe, kuvani lagano, a posluženi brzo. Robert, Dragana i Zoran naručiše i ponuđenu proju sa sirom. Odjednom za stolom zavlada vrlo prijatna atmosfera. Zaleđena lica se kraviše osmehom. Čulo se pucketanje bukovine u smederevcu. Toplina razbuktala i sjaj u očima. Spremni smo za planinu.

-Hoćete najpre na Veliki Povlen, pa grebenom dalje…

-Tako je. Veliki, Srednji, Mali, pa nazad.

-O, pa to je odlično za ovakav zimski dan! U koliko vas očekujemo za ručak?

-Tu smo oko tri. Hoće pasulj biti gotov do tada?

-Nema pasulja.

-A!? Kako nema? Pa naručili smo…

-Mnogo hrane je ostalo od sinoć, posle dočeka. Da ne pravimo pasulj, kad već ima čorba i sarma. Može?

-Hm! Sarma? Mirko, ti si neodoljiv čovek. Da te poljubim jednom!

-Neka, hvala! Samo vi polako krenite.

-Idemo polako, jer se brzo dogovorismo.

Kako izađosmo pred kuću, tako nahrupi vetar u talasima, bacajući inje u oči. Na tren zastade dah od hladnoće. Svi se naglo uozbiljiše i zavukoše glave pod kape i kapuljače. Najmlađi član družine je Pavle. Ima čitavih devet godina i Jedva čeka da ide na planinu.

-Jesi spreman, čika Pavle? Da krenemo?

-Može, samo mi namesti ovaj štap. Nešto se skupio.

-Eto. Namešteno. Hajmo sad žustro, dok se nismo pretvorili u deda mrazove!

Brzo smo se popeli na vrh Velikog Povlena. Niko nije prozborio ni reči. Samo se čulo duboko disanje i škripa snega pod čizmama. Par minuta predaha uz jednu zajedničku fotku, pa smo se morali spustiti do grebena, u zavetrinu. Odatle je već bilo lakše. Uz oprez prilikom gaženja po stenama, zaleđenim I klizavim, uđosmo u zagrljaj planine, hladan i beo. Grane su spale nisko, pritisnute teretom snega, pa smo se provlačili ispod, kao u nekoj igri, već odavno smišljenoj.  Neko bi to nazvao “igra ledenih perli”.

Prijatno se zagrejasmo, sve do šume “striborove”. Jedno malo parče šume četinara, svaki put izaziva uzdahe zadovoljstva. Prosto čarobna šumica, mami te da zastaneš, odmoriš, osvrneš, naćuliš uho i…ćutiš.

Ćutanje nije baš uobičajen momenat u grupi planinara, pa se pokrenu lavina reči. Ipak je bezbolnija od snežne lavine.

Visoke jele i borovi, okićeni novogodišnjim kićankama od belih ukrasa, ukočeno stoje, samo po nekad mrdnuvši nekom granom pod naletom vetra.

Neoprezno ubacih sneg sa kapuljače direktno na kožu leđa! Skočih kao u crtanom filmu! Vreme je da se krene…

Na Srednji Povlen jedva nabasasmo. Magla se zaigrala sama sa sobom, bez ikakve potrebe da još neko učestvuje. Vetar doprinosi  da razmišljanja i nema. Samo idem dalje, jer:

Uske staze me vukle za nogu,
Vjetrovi me gurali u leđa.
Sve bliži sam bio bogu,
Među nama je samo tanka međa.


Na maloj visoravni, ispod Malog Povlena, crkvica i zvonik, pobodeni u zemlju i sa njom srasli. Sve se nekako skupilo i dobilo druge dimenzije u očima posmatrača.

Još jedan zamah preostale energije spuštamo u nožne mišiće i polako se penjemo u nevidljivo. Cipele proklizavaju. Noge malo drhte. Pluća se stisla kao da ih neko davi. Šiklja para iz usta. Taman kad je svima bila na ustima reč: “ima li tog vrha negde”!? izroni iz beline sivo kameno obeležje. Začu se i lavež pasa. Nismo jedini u planini? Lovci? Ne. Nekoliko ubrzanih planinara sa još užurbanijim psima. Nasta opšta graja. Smeh se mešao sa lavežom i glasno izvikivanim komandama. Iza mojih leđa odjeknu:

-Lezi dole!!

Umalo ne zalegoh na neviđeno, ali me spasi još jedna komanda:

-Arči, rekao sam, lezi!!

Sreća, ne zovu me Arči, još manje Arčibald, inače bih klečao u plitkom, smrznutom snegu, isplaženog jezika i podređenog pogleda u očima. U zamenu za takav preformans, uskladismo jedan lep fotosešn.

Ipak klekoh i zagrlih prvog do sebe, Arčibalda. Dok smo pozirali, zahvalno me liznu po licu. Uzvratih mu češkanjem po glavi, koja se šepurila dugačkim ušima, dok je izvirivala ispred šmekerskog, zelenog prsluka. Posle seanse fotkanja, upoznah se i sa ostalim psećim članovima ove družine. Dva čupka, kovrdžave, zaleđene dlake, jedan mali švrćo i veliki  smeđi pas vučije glave, a mačije umiljatosti.

Sa dvonožnim članovima, simpatične družine, progovorismo po koju reč, između naleta vetra i međusobnih čarki pasa. Obe ekipe su se čudile  da po ovakvom minusu ima još “budala” u planini.

Zajedno siđosmo u podnožije, uz obilje proklizavanja i padova. Prvi sam otvorio sezonu. Prostreh se po niskom žbunju, objašnjavajući Pavlu kako treba hodati po klizavoj stazi.

Skoro svi su se upisali u knjigu padova. Nije utvrđeno ko je poneo epitet-pad sa stilom.

Na raskrsnici staza, u dolini izmađu Malog i  Srednjeg Povlena, razdvojismo se od razigrane ekipe i ponovo utonusmo u maglu i već viđeno-ništa. Vetar je kočoperno pokušavao pocepati taj neprozirni plašt i pobacati ga  dole negde u kotlinu. No, magla se čvrsto držala za vrhove stena i stabala, dajući priliku okolini da se pohvali samo obrisima.

Zaobiđosmo vrh i sekući široki proplanak, spustismo se na kolski put, vrlo blizu doma. Svi su već naslućivali miris sarme, kad Pavle zapita:

-Koliko još ima do doma?

-Oko 15 minuta.

-Kako petnaest, kad mama malopre reče da ima još deset.

-Hm.

-Pavle, kod vodiča ti je vreme vrlo rastegljiv pojam.

Uskoro se taj rastegljivi pojam pretvori u vrlo čvrstu i idiličnu  sliku planinarskog doma. Ispred  kuće se šetkao naš vozač Željko, sveže naspavan, sa cigarom  u zubima.

-Već ste stigli!?

-Stigli? Nigde mi nismo ni odlazili. Nego,šta je sa sarmom?

-Uf! Eno je u šerpi. Miriše ko mlada!

-E, ti ga zabrazdi! Mlada miriše na sarmu!? Pa valjda se istuširala, pred venčanje?

-Dobro bre! Može da miriše i na mladine čarape, samo da se jede…

Uđosmo unutra, unoseći malo snega i hladnoće u trpezariju. Postavljen sto za gladne I pomalo umorne. Miris sarme se mešao sa mirisom nečijih čarapa. Pomenuti pasulj je pao u zaborav pod naletom čorbe i urolanih sarmica. Salata od cvekle je bojom krvi, razbijala devičansku belinu stolnjaka. Jabuke i dunje su stigle sledećim vozom, u kupeu sa pitama. Rasčupane glave, crvenih obraza I curećih noseva, odavasmo stanje raspamećenog uživanja. Setih se da mi  još nešto fali:

-Mirko, daj još jedan taj čaj od hajdučke trave, pa nek ide život!

-Važi, samo me nemoj ljubiti, majke ti!



Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović

четвртак, 11. јануар 2018.

Mizerna stvarnost




Koraci se bave asfaltom,
Čvrsta podloga za mizernu stvarnost.
Iz grla krik optočen altom,
Otiče sa krvlju u maestralnost.

Gdje su  te spodobe ružne,
Što migolje po dubokom blatu?
U ogledalu samo sjene su tužne,
Iako se okvir sija po zlatu.

Usoljene misli pružaju korak,
Nečija pluća bolesno cvile.
Uplašene oči je prekrio mrak,
Ovom stranom vladaju nečiste sile.

Ograde su pobodene odavno,
Nesvjestan, već uz jednu se penješ.
Na drugoj strani si dočekan slavno,
Dok zubima grizeš ruku i stenješ.

Nisi baš siguran, sta će sve to tebi,
Propast svakako na bijelom konju stiže.
Zašto na njemu i nestao ne bi,
Nek je bar otmeno, ako je sve bliže.


Koraci se bave asfaltom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 26. децембар 2017.

Kao da si živa




Kad jarka svjetlost,
Izgubi sjaj i utrne.
Tama napravi most,
I tvoje lice pred moje prne.

Dodirujem te rukom,
Kao da si živa.
Nosim se sa mukom,
U očima tvoj odraz pliva.

Samo kad bi na čas,
Pustila da kroči,
Niz moje uho, glas,
Otvorio bih i sam oči.

Strah me je jako,
Dok ukočeni lik ti gledam.
Uspomena satre lako,
Sve što godinama nedam.

Godine se slažu kao drva,
Mogu se mjeriti i metrom.
Uvjek si u januaru prva,
I decembar obrisala vjetrom.

Sve bi bilo na početku,
Nemoguće hvatalo bi daha.
Zgrušala se kao krv na metku,
U ormaru sjete, nahvatala praha.

Samo kad bi na čas,
Pustila da kroči,
Niz moje uho,glas,
Otvorio bih i sam oči.

Pustio bih pticu,
Da iz kaveza izleti.
Pustio bih osmjeh licu,
Zamrzao zimu ljeti.

Kao da si živa,
A traga nema nikud.
I kako to već biva,
Već pomalo sam lud.

Lomi me igra trena,
Po zidu se bacaju sjene.
Poslednja kap iz suvog drena,
Razdvaja tvoju kožu od mene.

Samo kad bi na čas,
Pustila da kroči,
Niz moje uho, glas,
Otvorio bih i sam oči.

Samo kad bi na čas...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 21. децембар 2017.

Sve je danas čisto



Miriše tamjan kroz hodnik i sobe,
Kućom odzvanja utišali mir.
U krilu skrštene, su ruke obe,
U očima svetluca providan vir.

Na zidu je odavno ikona sveca,
Nikole svetog, čudotvorca moćnog.
Dok ruka se krsti, koleno mi kleca,
Sve nevidljivo beži iz okrilja noćnog.

Na stolu je kolač ,ukrašen žitom,
Upaljenom svećom igra plamen zlata.
Dušom se širi uzdah, radostan i pitom,
Sve je danas čisto, bez imalo blata.

I gosti se čuju, dolaze pred vrata,
Otvara domaćin, osmehom sav blista.
Podne se javlja sa zidnoga sata,
Domaćica služi dar od boga čista.

Razgovor se veze, a smeh je glasan,
Grlo se kvasi natočenim vinom.
Zalogaj posan, klizi kao masan,
Hleb je od žita samlevenog mlinom.

Pogledom tražim oči dobrog sveca,
I moje su obrve ko njegove, bele.
Srce kreće da lupa, ubrzano štreca,
Stadoše mi oči u njegove, cele.

Usamljena zvezda sa severa viri,
Još pomalo u mene zagleda i mari.
Odavno se krv sa venama miri,
Još morima plove štićeni  mornari.

Sve je danas čisto...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

четвртак, 14. децембар 2017.

Vampiri na zidu



Od mokrog zraka pritiska me sjeta,

Taj vampir, što odavno krv mi pije.

Samo odjednom  u mene ušeta,

Pa krene bez glasa da se smije.



Već je kasno da mijenjam nešto,

Neumitnost je došla, šta je-tu je.

Ponekad je izbjegnem vrlo vješto,

A ponekad me za zid ekserom prikuje.



I zidovi su tu, da nas razdvoje,

Da nas odvoje od samih sebe.

Neki se slobode užasno boje,

Dok u nekima crv sumnje grebe.



Moraš stati misleći  tvrdom glavom,

Nije ona samo za probiti zid.

Da li tu dopire slutnja obojena plavom,

Ako ne ostaješ, izađi na ambisa brid.



Ostaješ ili ideš? Dan se već rađa.

Ne žuri, jer može dugo da traje.

Kreni polako, tempom adađa,

Dajući od sebe sve što se daje.



Ostaješ ili ideš!?



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

понедељак, 4. децембар 2017.

Pogledaj me u oči




Čovječe sa budne visine,

Pogledaj me u oči i reci,

Da li će zlo da malo umine,

Ako zemljom hodaju samo sveci?



Da li će se tuga rasprišiti u zrak,

Ili će padati po nama krupne kapi,

Hoće li danima zavladati mrak,

Da li se čuje ovaj glas što vapi!?



Čovječe, koji si ni na zemlji niti nebu,

Samom sebi postavio stolicu,

Čuješ li kako do krvi nokti grebu!?

Vidiš li dubok trag suza na licu?



Zaklonio si sunce svojom glavom,

Pa hladnoća obuzima mnoga srca.

Vulkani rigaju laž i bijes sa lavom,

Dok iz očiju ledeni snijeg frca.



Nema te nigdje, a svuda jesi,

Traži te gomila,  gmizavi smukovi.

Da li su njihovi i tvoji grijesi?

Da li i u tvojoj glavi zavijaju vukovi?



Čovječe sa budne visine,

Pogledaj me u oči i reci,

Da li ce zlo da malo umine,

Ako zemljom hodaju samo sveci...



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović