Okean tame

Dok svijet ubrzano sam sebi kopa grob
Ne bih ništa radio, samo bih živio
Puštajući da mi crvi izjedaju savjest
Pretvarajući se u leptire
Koji nemoćno udaraju krilima u mraku

Urezao bih neku riječ u tvoje stablo
Jer si stvorena moćna kao drvo platana
Grebao bih ti noktima tu glatku koru
Što skriva nabubrelo meso

Šapnuo bih ti na uho
Neku, tek pristigli vijest
Sa nekog, tek otvorenog ratišta

Neku vijest iz krvave ratne zone
Nešto što izaziva nevjericu
Koja potraje čak nekoliko sekundi
Kada čitav svijet sagledaš kao klanicu
Pa možeš slobodno da okreneš leđa
Zavrtiš glavom i pustiš nek sve ide do đavola

Jer će svakako tamo da ode
I bez tvoje svijesti

Zato zaplivaj u tom okeanu tame
Svoju dionicu i pazi
Da ti voda ne uđe u dušnik
Dok  istovremeno vičeš
Sve ono što ti šapćem
Grčevito zakačen noktima
Za tvoje iščupano stablo
Za tvoje korjenje
Za prefinjenost duše

U svijetu primitivno bahatom
U svijetu osuđenom
Na ubrzano raspadanje
U svijetu u kojem jedino psi
U našem licu vide
Pravu sliku naše duše

U odumirućem tijelu
Koje već smrdi
Na sve ono što smo htjeli
Na sve ono što smo
Na sve ono što nismo

A, sve smo mogli... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Odjek nepotkovanih misli

 

Kuća mi je daleko od svijeta
Ljudska sudbina duboko u duši
Snovi ispunjeni kao proročanstva

U svijetu propalom i trulom
Spora i daleka slutnja se ubrzava

Dobra stara zemlja želi obnovu
A da bi se rodila, mora umrijeti

Znaćemo sve što treba da znamo
Kada se slom javno obznani
I kad sudbina poprimi mirne crte
Pa se pripijem uz njih
U danima zapaljive ljepote

Stojeći u sred ničega
Sažet od neukrotivosti
Srca obloženog kristalima
U nadolaženju talasa napetosti
U odjeku nepotkovanih misli

Oštrih, britkih, neopozivih riječi
Što neizgovorene ječe u grlu
Skupljajući kapajući grč
Po nagriženom dijelu uzde
Spremne da bude odbačena
U zonu krvavog bojišta
Gdje ljudi pucaju u ljude

Prolazeći kroz bujicu svijeta
Tu pustolovinu podivljale sudbine
Koja je brzo promenila neskriveno lice

Pripravno dočekujući nova nastajanja
Dok mahnita mržnja i bijes čvrsto koračaju
Ulicama velikih gradova i malih ljudi
Iznad kojih tutnji vojska tamnih oblaka

Stigao sam do noći
Kroz punu svijest
Osluškujem sebe iznutra
Osjećam neka vrata
Napipavam ključ
Otključah
Siđoh
Tamno je... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sve zaboravim

Kad osmijehom kreneš
Da lomiš kosti
U pravilnoj kičmi
Kroz svaki pršljen
Jeza se skita
Dijeleći na pola
Razum i opijum

Zauvjek crtajući trag
Emotivnim laserom

Odlazeći nekud u neznano
Gdje ne postoji riječ
Samo osmjeh

Ili škrgut trošnih zuba
Kroz koje šišti vazduh
Udahnut kao srk
Toplog čaja od žalfije

U grlu pocjepanom
Duboko ranjenom
Prokletstvom psovke
Ispaljene rafalom

Bez imalo zvuka

Sve zaboravim
Iako želim
Da se sjećam
Tvog pomalo krivog nosa
I loše prikrivene želje

U očima iza kojih
Tanana duša vježba
Skok sa motkom
Kačeći svaki put
Jedan bezobrazni oblak
Koji se nesretno izdužio
Sa željom da dodirne
Sve ovozemaljsko

Sve zaboravim
Kada te se sjetim
Gledajući u svoje ruke

One iste koje si stezala
Grčevito, odlučno odlazeći
U nekom pravcu i tebi nepoznatom

Želeći samo da odeš
Želeći da nestaneš
Da svojom sjenom
Prekriješ sve ono
Što zaboravim
Kada te prizovem... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ne vjerujem ti ništa večeras....

 

Pritajeni osmijeh lebdi
Na usnama grebanim zubima

Čitav klanac nas razdvaja
U pokušaju ugriza
Dok se koža ježi
Od otrovnih uspomena

Dokle si otišla
U razmišljanju tom lijepom glavom

Gdje si sakrila nagoveštaj želje

Reci mi brzo, ti narasla mržnjo
Besmislu bilo kakve pomisli

Uvježbani manevru odlazaka
Svesrdni pokušaju odrastanja

Obilježena teritorijo nenapadanja
Neprestana nedoličnosti moja
Izudarana plavim okruglim pečatima

Hirurška iglo u odsjaju crnog oka

Ne vjerujem ti ništa večeras
Dok skupljaš kosu nervoznim prstima
Otkrivajući liniju nježnog vrata
Koji samo što se nije polomio
U pokretu zabadanja pogleda
U nemarnu figuru čovjeka
Koji nikad nije stigao ni da povjeruje
U onu luckastu priču o jednom paru
Koji se otima ludačkim željama
Da svoju unutrašnjost izvrne
I razapne na zid od blata i pruća
U nekoj trošnoj kući
Samoj, ugašenoj, nikome dovoljnoj

Ne, ne vjerujem ti ništa večeras.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Tragač

Tragam za svim što uzburka mi krv
Toplu od njuškanja po knjigama
Crvenu od mjerkanja zvijezda

Kad je lizneš ima ukus ludila
Presjek života nekih ljudi
Dio nekog tamnijeg svijeta
Pokušaj povratka sa nepovratne staze
Pucanj prirode u čovjeka
Obmana poznavanja samoga sebe
Mistična jeza moćnog stradanja
U potpunoj dubini nastanka svijeta

Lažeš da je suština prekrivena velom
Dok priča teče iz iskrivljenih usta
Hvatajući bol zagrizom suvih usana

Ipak si samo čovjek
Neponovljiv primjerak vajara prirode
Stvoren kao roba sa greškom
Kao nesretna tačka na praznom papiru
Kao živa patnja što razapinje dušu
Kao ukočen gušter na vrelom pijesku

Svaki pokušaj da se nazovem čovjekom
Velika je uvreda ostatku započete priče

Izvukoh dugačak zvižduk
Otegnut kao jesenje popodne
Slobodan i skriven u hlad uobrazilje
Prezren od nadolazeće oluje
Koja neminovno pristiže
Da pospremi to ludilo
Ispod pomno skrivenog mira
Dok odjekuju koraci
Na putu ka samom sebi
Osvetljenom sjajem beskrajne daljine

Naiđu tako neki dani.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Dolaziš li sama

Gluvo je doba
Negdje blizu jutra

Niz cijevi radijatora
Struji šapat
Kao krik noći
Na tihoj samrti

Tri sata je
I ništa se ne pomjera
Osim tanke sjene na zidu
Od izduženog nosa
Pobodenog ispod rama
Jedne vrlo važne slike

Dolaziš li sama
Ili da dođem po tebe
Koracima krutim od stajanja u mjestu

Da se sretnemo u godini skrivanja
Odučeni i odbačeni
Skladni jedino u ciničnom
Završetku stisnutih usana
Tog bijednog pokušaja osmjeha
Dok je sve ozbiljno crno i hladno
Pa čak i tvrdo, čekajući da se pojaviš
Tu na uglu, gdje će svijetlo napasti mrak
Gdje ćeš stati tom svojom nogom
Lomnom od suludog skoka
U potpuno nepoznato
I zaurlati kletvu
Ranjene zvijeri

Gdje ćeš obuzeti glasom
Sve glave željne tutnjave
Poslednjeg udarca
Glavom u nabrekli zid

Dolaziš li sama... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Gizdavo ništavilo

Bezvoljni objekat sudbine

Sahranjuje još jednu iluziju

A uzaludnost  čežnje

Stvara strah od konačnog uspjeha

Saučesnik sam u traženju đavola

Spuštajući na tren dizgine

Svog krajnje prosječnog života

Prepuštajući se magiji mirisa

Pocjepanih oblaka, iza kojih

Se ubrzano širi plavo

Nebesko gizdavo ništavilo

Pod vječito mladim i neranjivim godinama

Kroz koje se osipa sekund po sekund

I parče po parče već memljive sujete

Probijajam led nepoznatog

Otkrivam čiste prostore

Potpuno nesputane obzirima

Snažnim trošenjem  uvećavam mržnju

Rođenu u velikoj zdjeli gorkog života

Izudaran teškim riječima

Izgreban ledenim pogledom

Tmuran i očajan kao kišno jutro

Upravo pristiglog novembra

U gradu željnom bar mrvicu svjetla

Iz rasipništva pretjeranog mraka

Kojim zatrpava duboke rupe osjećaja krivice

Potpuno nadmudrujući život

Igrajući se sa potrošenom sujetom

Kao nekom lutkom na dugačkom koncu

Dok se uljez skriva ispod tamne kapuljače

Iskradajući se iz samog sebe

Kao veoma vješt lopov pod sedativima

Saučesnik sam u traženju đavola... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović