Prvi Festival Prirode -2018

 

 Nije potreban veliki povod za otići u prirodu. Dovoljno je imati malo slobodnog vremena, dovoljno želje koja neće nestati zbog loše vremenske prognoze i neka adekvatna obuća. To je tako malo u odnosu šta nam priroda daje za uzvrat. I te subote, 16 juna, dala nam je puno.

„Sve se može kad se dvoje slože“. Klubovi Džepovi Prirode iz Beograda i Soko iz Pančeva su se složili u ideji i organizaciji „Prvog Festivala Prirode“. Oko 50 učesnika je svoju želju da provedu jedan lep dan u prirodi i ostvarilo. Naravno, najživlji su bili mladi. Skoro 20 dece različitog uzrasta je davalo škrtom suncu podršku svojim veselim smehom. Čak i najmlađi Dimitrije, sa svoje dve ipo godine se hrabro držao na stazi dugoj tri kilometra od sela Kruševica, do Kruševičkog visa. Doduše, jedan deo staze je proveo na tatinim ramenima, što nije smanjilo njegovu želju da pešači.

Ispred osnovne škole u Kruševici, napravismo okupljanje, gde je Bane iz Sokola, rekao par rečenica dobrodošlice. Posle uputstava i bitnih informacija, probasmo mineralnu vodu sa obližnjeg izvora i krenusmo lagano, makadamskim putem kroz selo. Mala uzbrdica je bila konstantna i davala je svima priliku da se lepo zadišu i umore. Osim stanovnika sela, usput su nas pozdravljale zrele šljive, dudovi, višnje i trešnje. Jesti ih tako, direktno ubrane, sa grane, je već bio odličan početak u seriji užitaka. Lica umrljana sokovima, odavala su dobro raspoloženje.

Nakon polusatne šetnje, izađosmo na greben, po kojem se prosuo Kruševički vis, negde između Aranđelovca i Lazarevca.  Oblaci i izmaglica nisu davali mnogo prostora za uobičajene poglede, ali i ono što se videlo, bilo je dovoljno. Napravismo dobru pauzu, dok se nisu svi prikupili i malo odmorili. Deca su pravila živahnu atmosferu koja se širila kao i lepeza njihovih godina, a dostizali su od 2 do 15. Tako je i pogled pravio krug od Valjevskih planina, preko Rudnika i Ostrvice, Bukulje i Venčaca, do Kosmaja i Avale. Sve zeleno, rodno, umiveno bleštavim kapima kiše od juče. Šumadija nama u srcu, mi u srcu Šumadije. Neka Festival počne...

Ostatak puta je bio po dobrom i skoro ravnom makadamu, sve do „Sokolovog gnezda“, planinarske kuće naših drugara iz kluba Soko. Kapija otvorena, domaćini već odavno u akciji pripremanja pasulja na otvorenom ognjištu. U tri kotlića krčkale su se đakonije razne, pod dirigentskom kutlačom revnosnog čika Save. Deca se odmah rastrčaše po delu imanja uređenom za igru. Ni odrasli se nisu ustezali. Svako nađe svoj kutak na velikoj livadi, sačekavši domaće napitke, čaj od divlje nane, sok od koprive, kafa skuvana od čiste vode itd...

Sve se za čas pretvorilo u jednu lepu predstavu u kojoj smo se malo mi predstavljali prirodi i sami sebi, a malo više priroda nama. I  dva stara stabla duda su imala šta da predstave. Čuli su se dečiji glasovi:

-Mama, što je ovo slatko! Mmmmm. A kako se zove ovo voće? Dudinje? Mnogo volim dudinje!!

Raspoloženi Nikola je svim zainteresovanim, okupljenim u vajatu kraj kuće, pokazao kako se pali vatra sa kremenom i malo sitne piljevine od drveta. Radionice su krenule sa radom. Bane je drugoj grupi objašnjavao kako se pravi sok od lekovitog bilja i raznih voćkica. Tu se zadesio i komšija. Doneo čovek teglu meda, od sopstvenih pčela, na degustaciju. Drvenim kašikama jeli smo dragoceni nektar.

 Čika Sava je zaneseno gledao u kotlić,  pun  mirišljavog, prodinstanog luka. Kao da mu videh suzu u oku. Emotivac.

Ipak, pustismo Savu da završi svoj delikatni posao, pa krenusmo svi skupa kroz selo, na još malo pešačenja. Čak je seosko groblje delovalo ljupko, pokošene trave i uređene ograde. Prosto da čovek poželi malo i da umre, na koji tren...Pu, pu, pu!!

Kruševički vis je nekad bilo veliko selo sa 500 stanovnika. Danas ih ima jedva desetak. O tome pričaju urušene i zarsle kuće i čitava imanja. Priroda radi svoj posao. Prekriva defekte ljudske ruke i mirno nastavlja svoj put, ne osvrćući se na juče. Ona stavlja akcenat na ovo danas, a to je gomila lepote koja čeka da je  nečije oko potvrdi. Domalo nas potvrdi malecki pljusak, kratkog daha. Taman toliko da se pokaže ko je gazda. Iz dvorišta jedne lepo sređene kuće, začuo se glasptice  pauna. Čudan spoj kitnjastog perja fenomenalnih boja i tužnog krika koji ispušta, dozivajući neku paunicu, isto tako usamljenu, kao što je i sam.

Ostatak šetnje završismo kod bake Dušanke, koja se obradova tolikom broju dece, pa nas uputi u lepote svog dvorišta i  ka oboru gde su se ovce skrile od kiše. Bile su dovoljno druželjubive i dozvolile i malo maženja i slikanja. Pseći izdanak Žućko se sakrio uplašeno u svoju kućicu, čudeći se otkud toliki svet u njegovom dvorištu.Nađosmo još jedan dud,  crnih  krupnih plodova , kao ćevapčići. Ummmm.

Vratismo se u „Sokolovo gnezdo“, gde se upravo skuvan pasulj šepurio kao paun, ali mirisima. Svi dobro ogladneli, spremni na velike slatke zalogaje, stadosmo u red, kako to red i nalaže, strpljivo čekajući da Sava upotrebi kutlaču u dobrotvorne svrhe-sipanja u tanjir. Za sladokusce, iz drugog kotlića je mirisala čorba od koprive. Neka slast poteče...

Odavno neko dvorište nije bilo  tako zadovoljno svojim gostima, a bogami i gosti dvorištem i celokupnim ambijentom. Sve se nekako stopilo u finu pitku priču, koju je pričao svako ponaosob, unoseći sve ono što u taj trenutak može da stane. A stalo je puno. Retko kad  imaju priliku odrasli, da se razigraju sa decom, a  i deca da osete toplinu roditeljske  energije, nesputane pravilima urbanog življenja. Od tako skladne scene, prirode i čoveka u spoju, neumitno vam prođu trnci preko vrata do glave i oči malo zasuze, kao čika Savi kad dinsta luk.

I tako...Dan kojim su meteorolozi pretili i plašili malu i veliku decu, prerastao je sam sebe, idući ka svom kraju,  noseći ponosno sav šarm koji je mogao da pruži. Posle lepog druženja, obilnog ručka i dosta novih, naučenih stvari, pripremismo se za polazak natrag, istim putem do škole i autobusa, koji nas je strpljivo čekao. Pozdravismo domaćine, koji ostaju da malo srede, sve što bude trebalo i prespavaju u divnom, malo zdanju planinarske kuće. Pozdravismo pauna i  ovčice, baka Dušanku i Žuću,  komšiju Peru i njegove pčele, koje su zujale u blizini naših glava.

Ne sumnjam u to da svi žele da se ovako nešto često ponavlja. To se videlo po zadovoljnim izrazima lica, koja su za čas u autobusu potonula u sladak dremež. Sa jednog sedišta u zadnjem delu autobusa čuo se pospani dečiji glas:

-Tata, hoćeš da mi kupiš jednog Žuću?

Do sledećeg, Drugog Festivala Prirode-2019, priroda će se sigurno potruditi da nastavi svoj svakodnevni festival, a u svoje džepove će primati drage posetioce, kako vikendom tako i radnim danom od 24-00h.

Dobro došli... 

Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav Makljenović  

Čekajući sutra

U trenu je san bio kao java,
Kratak, dok ga grizu stisnuti zubi.
Ostatak u trakama u meni spava.
Ostatak se u meni duboko gubi.

Hoću da zgrabim to što je sada,
Pa da povedem igru bijesa i želje
Igru kojoj si uvjek bila rada,
Čekajući sutra, dok juče te melje.

Nije sve tako, kako ti dolazi u oko,
Nije sve tupo, bljutavo i jadno.
Stani čvrsto, udahni san duboko,
Zagrizi ovaj tren, halapljivo i gladno.

Kad osjetiš kako ti vjetar kvari frizuru,
Navuci osmjeh umjesto kapuljače.
I svijet ceš ugledati kroz novu vizuru,
Ako te bude strah, samo me stegni jače.

Stegni me tako da pomodri ruka,
Neka se zaustavi krv kroz venu.
Nasmij se, dok grlim te oko struka,
Nasmij se u ovom neprolaznom trenu.

U trenu je san bio kao java...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Ma, koji me to đavo u grlu grebe!

Ako te pustim sada da odeš,
Hoće li neko da mi te ukrade?
Da li ćeš sjećanjem da me ubodeš?
U ono mjesto, malo ispod brade?

Odaje te iz očiju kratak blijesak,
Pogledom već visoki zid gradiš.
Sve se lagano rasipa u pijesak,
Čujem vapaj: ma šta mi to radiš!

Stigla si do tačke koja znači kraj,
Osvrni se! Vidiš li nekog iza sebe?
Kažu da se u pakao stiže kroz raj?
Ma koji me to đavo u grlu grebe!?

Rizikuj, hajde! Učini odmah nešto.
Ljudi su dosadni, zatvoreni, tuđi.
Hajde, pokreni to svoje -vješto!
Od tebe danas ni ja nisam luđi!

Ovo je najbolji dan tvog života,
Stavljen u izlog kao akcijska roba.
Na popustu je već viđena ljepota.
Ma pusti nek drugi neko je i proba.

Ako te pustim sada da  negdje odeš,
Znam da će odmah da mi  te ukradu.
Osjećam kako me kroz grlo bodeš,
Baš u ono mjesto, što pridržava bradu.

Znaš ono mjesto, u koje se sve skupi,
Kao tijesni mali trg, u ogromnom gradu.
U to mjesto me neviđen bol lupi,
Baš u ono mjesto smješteno pod bradu.

Nisam stigao baš sve da ti kažem,
A toliko sam riječi polagao na tebe.
Uvjek kad pomislim sebe da slažem,
Osjetim da me neki đavo u grlu zagrebe.

Ima jedno mjesto, smješteno pod bradu,
Gdje me i sad neki đavo ujutru zagrebe.
Iz tog mjesta ne mogu da mi te ukradu!
Grlo je pod zaštitom, čuvam ga za tebe!

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Gvozdena noć

Gvozdena je noć, a isti mir,
Nešto mi pritiska dušu.
Bojim se sna, kao da je vir,
Kroz mene ledeni vjetrovi pušu.

Piljim ispred sebe, nadolazi dan,
Oči umorne, ukočene, blijede.
Hoće li se raspršiti uobraženi san?
Ili će mi dodati još dvije,tri sijede?

Još jedna noć, napetost raste,
Gvozdena noć, okovana mrazom.
Mozak mi sav ogrezo u kraste,
Vuče me za nos neprolaznom stazom.

Čudno jutro se cijedi  iz tame,
Svjetlo liže oči kao da nešto zna.
Samo jedna sova ovog trena zna me,
Još jedna noć je, kao ponor bez dna.

Mjesec je bijela školjka na nebu,
Lovim ga mrežama istanjene svijesti.
Crvljive misli u glavi me grebu.
Na rubu ludila, sa vragom ću se sresti.

Čudno jutro se cijedi iz tame…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Iskrivljena prizma

Danas je dan, kad hodam gradom,
I pitam se, kog đavola tražim ovdje.
Prolazim pokislim ulicama, kradom,
Na kraju svake, slijep pogled bdije.

Ne vidim nikog i ništa ne tražim,
Osim malo prostora i svježeg zraka.
Samo hoću žestoku glad da utažim,
Glad što se kezi oštrim zubima mraka.

Tjesno mi je u ovoj sopstvenoj koži,
Pa cijepam sve što je skrojeno po mjeri.
Kidišu  ludaka horde, dok strah se množi,
Sva lica se keze, a pripadaju istoj vjeri.

Bojim se nadolazećeg primitivnog jada,
Što ulazi u krv, direktno kroz vene.
Kako to izbjeći,gdje  pobjeći i kada,
Kud god se okreneš, gad u tebe blene.

Na raskršću vrebaju čelične oči,
Gdje krenuti, dok strah grabi u desno.
Gazim na kočnicu, ali ništa više ne koči,
Sve je popucalo, svuda je užasno tijesno.

Gazim samo, a ne vidim kud hodam,
Prazna ljuštura, zategnute kože.
Na pijaci zalutalih, hoću sve da prodam,
I napokon odem, tamo gdje sve se može.

Ispod kapuljače je glava puna tjeskobe,
Smjenjuje se ravnodušnost i suzdržani bijes.
Kao pred prve nuklearne probe,
Odbrojavam od deset i počinjem ples.

Poznatim korakom grabim u tamu,
Skoro da trčim, kao bez duše.
Tamo gdje se ne vidi, ostavio sam samu,
Ozeblu misao, da svjetovi se ruše.

Još jedan okret, dok muzika svira,
Posmrtni marš sa ispucalim gudalom.
Još ovaj ples, nogama put bira,
Put do savršenstva, popločan budalom.

Jurišam svom snagom, na sve kapije,
Pjevajući pjesmu kojoj ne znam riječi.
Neka se samnom danas i Đavo napije,
Sutra će lično Bog da nas liječi.

Šta je to crno, što iz očiju vreba,
Sujeta, ego, prostor zaražen svijetom?
Tamo gdje idem, još samo korak treba,
Korak što odzvanja ovom planetom.

Danas je dan kad odlazim iz grada,
Očiju uprtih u vrh izlizane čizme.
Ispod kapuljače jedno ništa je sada,
Nastalo iz dijela besmislene prizme.

Šta je to crno, što iz očiju vreba...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pun mjesec

Gledasmo se dugo,
Odavno poznati jedan drugom,
Pun mjesec i ja,
Nijemo i bez odgovora.

Sa  pustog nebeskog svoda,
Odjekivala je mrtvačka bjelina,
Puštajući crnilo da otiče,
Niz suverene kanjone spoznaje.

Zajedno sa svojom sjenkom,
Išao sam ispod njegovog sjaja,
Jasno usmjerenog, kao ogledalo,
U bezdan podvodnog neba.

Ništa nije ostalo nedirnuto,
Posle prohujale tutnjave sirovih misli.
Samo se u očima što svjetlucaše u mraku,
Nazirao posve sićušan plamen svjesti.

Činilo se da se nebeska tama,
Otvorila iznad glave zabodene,
U vječite oblake što podsjećaju na Ande,
Taj vijenac bez kraja i bez početka.

Gledasmo se dugo,
Pun mjesec i ja.
Vječiti protivnici svitanja,
Koje je krenulo da ranjava.
Već probodenu misao.


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Snovi na vratima

U bajci života, ti si princeza,
Usamljeni hrast u sred oluje.
Tvoje lijepo od dobrog ne preza,
Sve što si ti, u osmjehu tu je.

Mnogo je tragova na tvom licu,
Sićušnih bora, mreže oko oka.
Kao kad čitavo jato se stopi u pticu,
I sve poplavi u vidu jakog otoka.

Opkolila si život sa svih strana,
Kao kad vojska osvaja teren.
U područiju sjećanja pukla je brana,
Voda je doprla u duše suteren.

Dole je sve mokro od navale suza,
Što stigoše kao nenejavljeni monsuni.
Čuju se jecaji neodsviranog bluza,
Nepostojeći zvuk što uši ti puni.

U bajci života, ti si još uvjek glavna,
Uloga je napisana samo za tebe.
U rođenom sokaku si postala slavna,
U sopstvenom grlu gorak ukus te grebe.

Mnogo će vode još proteći,
Dok snove ne ugledaš na vratima.
Koliko puta se trebaš opeći,
Dok na ugašenoj vatri sjediš satima.

Monsuni su prošli, pristiže suša,
Na licu se urezala još jedna bora.
Kao da je istetovirana duša,
Shvatila da hladne obloge staviti mora.

Sve što si ti, u osmjehu tu je...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović