петак, 14. фебруар 2020.

U blesku vode


Pitam naraslu napetost, gde si?
Reče mi, potraži je u blesku vode.
Okrećem se, gledam, u vazduhu visi,
Dugačko sećanje što misli mi bode!

Ne znam ti ime, ništa o tebi!
Samo me zrak probija iz oka!
Zubima na usni mi znak zagrebi.
Nek curi krv isceđenog soka.


Da ti kažem nešto lepo?
Nešto neposredno u uho?
Gledam te, a sve mi je slepo,
Dotičem te, a sve mi je gluho.

Vidim te u blesku vode...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 11. фебруар 2020.

Malo ostrvo proleća




Opet šušti tiha galama.
Vređa mi uši potmuli zvuk.
Spolja sam kao Dalaj Lama,
Duboko u sebi stepski sam vuk.

Vetar mi skida zarđale stege.
Malo ostrvo proleća se širi.
Ubijeni duh traži malo nege.
Padaju u tamu žedni vampiri.

Planinsko proleće nadolazi jasno.
Život sa smrću igra drevni ples.
Za stoti početak, nikad nije kasno.
Za ekipu šume, obuko sam dres.

Stege spadaju, ponovo sam živ.
U ušima mi šušti ista galama.
Četkica na platnu tvrdi da sam siv.
Potpisala se smrt, elegantna dama.

Na ostrvo proleća doleću i ptice.
Sa bezbedne visine kriknuo je orao.
Vrhovni slikar prosvetlio mi lice.
I vuk se osamio zato što je morao.

U ušima mi šušti tiha galama...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović


четвртак, 6. фебруар 2020.

Nevidljivi lanci




Sve smo mogli mi, a ništa nismo.
Slavimo  pobjede, mi pobjeđeni,
Valjajući se po duhovnim kaljugama,
Rođeni da ubijamo, dok rađa se život.

Sve smo mogli mi, a šta nam je trebalo?
Dati nekom ruku i snažno povući gore?
Ako je naše samo ono šta drugom damo,
Zašto grčevito stiskamo prste u pesnicu?

Sve smo mogli mi, a bježimo od sebe.
Kajanje ni malo ne mijenja dan.
Na naplatnim rampama stoji smrt,
Zamišljeno češkajući dugačku bradu.

Sve smo mogli mi, ali glave se spustile nisko.
Koljena do krvi poderana od puzanja.
Svjetla se gase u dugačkom nizu.
Oči putuju ugaženim stazama ništavila.

Sve smo mogli mi, ali nismo ni  mrdnuli.
Čekajući Godoa da nam pokaže pravac.
Noge okovane nevidljivim lancima,
Tapkaju u mjestu, dok podrhtava planeta.

Sve smo mogli mi...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 30. јануар 2020.

Čopor gladnih kojota



Danas se dajem bogovima,
Od viječite borbe umoran.
Bodem slomljenim rogovima,
Pogled mi tužan i sumoran.

Bacam se u vrtloge smrti,
Noć pokriva zakržljali dan.
Sutrašnji će sam stazu da prti,
Ovaj sadašnji je odsanjan.

Između smrti i novog života,
Granicu plete crna udovica.
Napada me čopor gladnih kojota,
Nepomičan sam, bez tijela i lica.

Došla je noć gluha i slijepa,
Svijetlo se prepustilo tami.
Gusta i crna, a tako lijepa,
Okrilje mraka sebi me mami.

Ako nekad ponovo dan svane,
Malo svijetla uspije da se rodi.
U moje će oči jutro da bane,
Moje će misli sunce da vodi.

Ako nekad ponovo dan svane...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 23. јануар 2020.

Tragovi



Uvlačiš se u san kao pod deku,
Malo podigneš ćošak i legneš.
Osjetim te uhom tako meku,
Sve dok pred jutro ne pobjegneš.

Ostaju tragovi na zgužvanom čaršafu,
Sa ove tvoje lijeve strane.
Ja ležim na mojoj, sav u offu,
I čekam da opet tvoje sunce grane.
Grlim jastuk, valjda ga i ujedam,
Kao vuk kad žrtvu čupa.
Zatim se pustim, u san dublje sjedam,
I osjetim kako se oko u suzi kupa.
Vrtim se, prevrćem, ludim,
Grebem tvoju stranu, polovinu.
Ne želim nikako da se probudim,
Navikao sam te sanjati lijepu i finu.
Ipak, dođe mi jutro na čelo,
Dotače ga, pa me povuče za uši.
Probuđen, zbunjen, vidim sve bijelo,
U grlu si zastala, nijemi krik me guši.

Iskobeljam se iz kreveta i sna,
Idem bar da operem zube.
Da se malo podignem sa dna,
Stepenik iznad od onih koji gube.



Povuče me jutro za uši...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 31. децембар 2019.

Početak i kraj




Psovao sam sivilo Novembra.
Želja je bila ući u Decembar, po bilo koju cenu. 
Prvi dani su govorili da razlike skoro i nema.
A onda se mesec dvanaesti pokazao u najboljem svetlu. 
Dao je sve od sebe da bude šarolik i to mu je pošlo za rukom. 
Najpre je doneo dugo očekivanu kišu i sprao tragove Novembra sa ulica Beograda. 
Potom nas je obasuo sa nekoliko vedrih i ljupkih dana. Taman kada smo se ponadali krotkoj verziji, Decembar se razmilio po krovovima i travnjacima sav leden, posuvši injem i skvrčeno rastinje . 
Falilo mi je to emotivno rasprskavanje jednog meseca, koji ima hrabrosti da pogleda u oči sopstvenom početku i prepusti se igri kao osnovnom motivu. 
Tako se i prepustio kontrastu. Ujutru je, mrtav hladan, ledio stakala na prozorima usnulih domova, domalo je ostatak dana pretvarao u spektakl sunčevih odblesaka. 
Kada se navika počela nazirati, iz oba rukava je pustio košavu, vetar koji  borbeno šišti oko nezaštićenih, ukovrdžanih fruzura.
Mnogi  su bili spremni na predaju. Klonuše glave, uvučene zajedno sa vratovima, ispod kragni elegantno kratkih kaputa. 
Fantastičan otpor je pokazao jedan par dugačkih nogu, oslonjenih na visoke potpetice. 
Protežući se ispod kratke suknje, frktale su jesenjim dezenom čarapa.
Samo žene mogu da ukrote bilo šta.
Kao da mi čita misli, počinje da ujeda, štipa i sipa. Doduše, sipa po planinama. 
No, osećam da sprema dirljivu predstavu za kraj. Već mirišem sneg duž savskog keja. Nazirem pahulje kako lelujaju niz Kalimegdanske zidine.
Dunav moćno drhti, svestan da ga makar i hladnog, toplo čeka gospođa Sava.
Grle se dve reke, kao ogromni gmazovi.
Zagrljaj  opraštanja. 
Namerno umire Decembar, u magli svojih vragolija, znajući da vrlo blizu čeka Januar, mesec početaka, mesec nadanja, mesec života... 
Brzo zaboravljamo taj Decembar!
Gledajući u pravcu Januara, žudeći za novinama, pometemo ga pod tepih zaborava. Svesni svih promašaja i padova u prethodnim mesecima, želimo na njemu da se iskalimo.
On podnosi sve. 
Biće, kao i uvek, zadovoljan svojom misijom. 
Proveo nas je u Novu godinu, žive i prestravljene.
Na jačini i iskrenosti naše želje i molitve je, da li će je Januar uslišiti. 
Između svega toga stoji zid, zvani Nova godina. 
Vaga za mnogo otpada. 
Rasadnik obmana. 
Plastenik misli.

Decembar otiče.
Januar nadolazi.

Na početku smo i na kraju...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 30. децембар 2019.

Odraz senke




Žice iznad trolejbusa cvrče strujnim performansima. 
Samo sam senka, sa rancem na leđima. U njemu hrpa snova i propuh što prolazi kroz pokvarene rajfešluse. 
Pomislih da grad tone ispod kružnog toka, grleći Slaviju, onako okruglu i bucmastu.
Nestadoh i sam ispod uleglog sloja asfalta, bleštavog od malo kiše, koja je nedavno  padala.
„Gospođo, gde se odmara napaćeni pogled, utorkom uveče“?
„Ju, strašno! Da li ste normalni“!?
„Normalan? Ne, hvala! Možda samo četvrtkom“!
Ipak, ispratila me je sa podignutom levom obrvom, prateći liniju mog hodanja, pogledom od mrkog uglja.
Noć, umorna i hladna, stiže me pred Vračarom. Ulične svetiljke mi namiguju u prolazu. Trotoari skaču ispod cipela. Dotače me dah treptaja jednog para ženskih trepavica. Odlepršaše negde dole, ka železničkoj stanici.  Na okretnici šarenih autobusa, sretoh sebe u neopranim staklima  izloga.  Brojevi se otkidaju od stanične oznake, čupajući svetlo iz mraka.
A nebo, svod ogromne tame, uhvaćeno u sopstvenom curenju ka svitanju, obuhvati mi skvrčenu misao. Ispod ukočenog pogleda, razvukao se osmeh, dajući snu prostor da oživi...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović