Sve zaboravim

Kad osmijehom kreneš
Da lomiš kosti
U pravilnoj kičmi
Kroz svaki pršljen
Jeza se skita
Dijeleći na pola
Razum i opijum

Zauvjek crtajući trag
Emotivnim laserom

Odlazeći nekud u neznano
Gdje ne postoji riječ
Samo osmjeh

Ili škrgut trošnih zuba
Kroz koje šišti vazduh
Udahnut kao srk
Toplog čaja od žalfije

U grlu pocjepanom
Duboko ranjenom
Prokletstvom psovke
Ispaljene rafalom

Bez imalo zvuka

Sve zaboravim
Iako želim
Da se sjećam
Tvog pomalo krivog nosa
I loše prikrivene želje

U očima iza kojih
Tanana duša vježba
Skok sa motkom
Kačeći svaki put
Jedan bezobrazni oblak
Koji se nesretno izdužio
Sa željom da dodirne
Sve ovozemaljsko

Sve zaboravim
Kada te se sjetim
Gledajući u svoje ruke

One iste koje si stezala
Grčevito, odlučno odlazeći
U nekom pravcu i tebi nepoznatom

Želeći samo da odeš
Želeći da nestaneš
Da svojom sjenom
Prekriješ sve ono
Što zaboravim
Kada te prizovem... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ne vjerujem ti ništa večeras....

 

Pritajeni osmijeh lebdi
Na usnama grebanim zubima

Čitav klanac nas razdvaja
U pokušaju ugriza
Dok se koža ježi
Od otrovnih uspomena

Dokle si otišla
U razmišljanju tom lijepom glavom

Gdje si sakrila nagoveštaj želje

Reci mi brzo, ti narasla mržnjo
Besmislu bilo kakve pomisli

Uvježbani manevru odlazaka
Svesrdni pokušaju odrastanja

Obilježena teritorijo nenapadanja
Neprestana nedoličnosti moja
Izudarana plavim okruglim pečatima

Hirurška iglo u odsjaju crnog oka

Ne vjerujem ti ništa večeras
Dok skupljaš kosu nervoznim prstima
Otkrivajući liniju nježnog vrata
Koji samo što se nije polomio
U pokretu zabadanja pogleda
U nemarnu figuru čovjeka
Koji nikad nije stigao ni da povjeruje
U onu luckastu priču o jednom paru
Koji se otima ludačkim željama
Da svoju unutrašnjost izvrne
I razapne na zid od blata i pruća
U nekoj trošnoj kući
Samoj, ugašenoj, nikome dovoljnoj

Ne, ne vjerujem ti ništa večeras.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Tragač

Tragam za svim što uzburka mi krv
Toplu od njuškanja po knjigama
Crvenu od mjerkanja zvijezda

Kad je lizneš ima ukus ludila
Presjek života nekih ljudi
Dio nekog tamnijeg svijeta
Pokušaj povratka sa nepovratne staze
Pucanj prirode u čovjeka
Obmana poznavanja samoga sebe
Mistična jeza moćnog stradanja
U potpunoj dubini nastanka svijeta

Lažeš da je suština prekrivena velom
Dok priča teče iz iskrivljenih usta
Hvatajući bol zagrizom suvih usana

Ipak si samo čovjek
Neponovljiv primjerak vajara prirode
Stvoren kao roba sa greškom
Kao nesretna tačka na praznom papiru
Kao živa patnja što razapinje dušu
Kao ukočen gušter na vrelom pijesku

Svaki pokušaj da se nazovem čovjekom
Velika je uvreda ostatku započete priče

Izvukoh dugačak zvižduk
Otegnut kao jesenje popodne
Slobodan i skriven u hlad uobrazilje
Prezren od nadolazeće oluje
Koja neminovno pristiže
Da pospremi to ludilo
Ispod pomno skrivenog mira
Dok odjekuju koraci
Na putu ka samom sebi
Osvetljenom sjajem beskrajne daljine

Naiđu tako neki dani.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Dolaziš li sama

Gluvo je doba
Negdje blizu jutra

Niz cijevi radijatora
Struji šapat
Kao krik noći
Na tihoj samrti

Tri sata je
I ništa se ne pomjera
Osim tanke sjene na zidu
Od izduženog nosa
Pobodenog ispod rama
Jedne vrlo važne slike

Dolaziš li sama
Ili da dođem po tebe
Koracima krutim od stajanja u mjestu

Da se sretnemo u godini skrivanja
Odučeni i odbačeni
Skladni jedino u ciničnom
Završetku stisnutih usana
Tog bijednog pokušaja osmjeha
Dok je sve ozbiljno crno i hladno
Pa čak i tvrdo, čekajući da se pojaviš
Tu na uglu, gdje će svijetlo napasti mrak
Gdje ćeš stati tom svojom nogom
Lomnom od suludog skoka
U potpuno nepoznato
I zaurlati kletvu
Ranjene zvijeri

Gdje ćeš obuzeti glasom
Sve glave željne tutnjave
Poslednjeg udarca
Glavom u nabrekli zid

Dolaziš li sama... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Gizdavo ništavilo

Bezvoljni objekat sudbine

Sahranjuje još jednu iluziju

A uzaludnost  čežnje

Stvara strah od konačnog uspjeha

Saučesnik sam u traženju đavola

Spuštajući na tren dizgine

Svog krajnje prosječnog života

Prepuštajući se magiji mirisa

Pocjepanih oblaka, iza kojih

Se ubrzano širi plavo

Nebesko gizdavo ništavilo

Pod vječito mladim i neranjivim godinama

Kroz koje se osipa sekund po sekund

I parče po parče već memljive sujete

Probijajam led nepoznatog

Otkrivam čiste prostore

Potpuno nesputane obzirima

Snažnim trošenjem  uvećavam mržnju

Rođenu u velikoj zdjeli gorkog života

Izudaran teškim riječima

Izgreban ledenim pogledom

Tmuran i očajan kao kišno jutro

Upravo pristiglog novembra

U gradu željnom bar mrvicu svjetla

Iz rasipništva pretjeranog mraka

Kojim zatrpava duboke rupe osjećaja krivice

Potpuno nadmudrujući život

Igrajući se sa potrošenom sujetom

Kao nekom lutkom na dugačkom koncu

Dok se uljez skriva ispod tamne kapuljače

Iskradajući se iz samog sebe

Kao veoma vješt lopov pod sedativima

Saučesnik sam u traženju đavola... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Očešljan i opran dan

Mi smo 

Kao dva neba

Jedno na drugom

Kao počešljan i opran dan

Nedostaješ mi prokleto

Ispod drveta sa puno hlada

Prođeš mi tako kroz glavu

Kao pero iz repa neke ptice

Pa poželim da poletim

Da se prospem kao oblak

Da kidišem na vrhove

Surovih planina

Dođe mi tako svašta

Glava zvoni nemirom

Strahom od moćnih strahova

Ne mogu dublje i jače

Od ovog krika što se već gubi

Pretvoren u cikličnu jeku

Odzvanjam glasno satjeran

U mračan ugao života

Kolebam se

Neka me tu gdje jesam

Vratiće se ptica bez jednog pera

U to ne sumnjam, znam

Istog onog trena

Kada jedno na drugom

Budemo dva neba

U jednom očešljanom

I opranom danu

Kad je sve sveto

Nedostaješ mi prokleto...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Dodir bez dodira

Nosila je dugu kosu
Bila je veoma mlada

Znala je da ćuti
Dok sanja vlažne snove

Savršeno se spuštala u sebe
Kad god joj je to trebalo

Rečima je brisala vlagu sa prozora
Držeći čelo na hladnom staklu

Umela je da sedi kao kraljica
Onako, uspravnih leđa i glave
A glava, lepa i mirišljava
Kao tek ubrano, sazrelo grožđe

I mrak joj je stidljivo prilazio
Bojeći se tog svetla iz očiju
Odraza tvrde i usečene sadašnjosti

Jedino je mesec silazio bez bojazni
Jasan i jednostavan u nastupu
Ne želeći da propusti ni tren
Protezanja  njene krhke figure

Njenog razdeljka sa strane
Neobično počešljane frizure
Koja te začas dovede u škripac
I zaustavi ti ruke u pokretu

Ukoči ti prste pred željom
Da je dodirneš bez dodira

Da je spakuješ u pletenu korpu
Punu jabuka i odneseš negde
Gde mirisi rastu ispod uha

Ispod mekane ušne resice
Naježene sitnim svetlim dlačicama
Kao nekim paperjem koje ume da govori

Koje zna i vetar da  prenese u visinu
I dostojanstveno odbrani svoju moć
Da osmehom zaprepasti i tvorca

Nosila je dugu kosu
I bila je veoma mlada... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović