понедељак, 16. март 2020.

Konvoj besmisla




Ostrvo puno glasova,
Klizi niz obale tišine.
Čovek je hobotnica,
Pruža svoje pipke u noć.

Večiti nemir zaslužuje više.
Talasi razbijaju debelu suštinu.
Blizu je kraj popljuvan muhama.
Zapitam se opet, šta je ovde loše.

Živeti uz hladne otpatke dana,
Ili biti tamo gde nema nikoga.
Hvatati ništavilo za dugačke rogove
Ili grejati promrzle misli na ugašenoj vatri.

Tamo negde stojiš i gledaš,
Nadolazeći konvoj besmisla.
Tamo negde stojiš i čekaš,
Da svemir ko balon jednostavno pukne.

Znam da tamo negde stojiš i gledaš...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

среда, 11. март 2020.

U redu je, ko fol...



U tom kraju gdje caruje bijes,
Provirujem, slušajući radoznalo.
Čujem mržnju kako zakucava lijes,
Osjećam ono, što se nije još spoznalo.

Mjesec me i dalje ravnodušno gleda,
Dok riješavam ostati u vlastitoj koži.
Mjesec se ni malo uzbuditi ne da.
Polako se  otrov u venama množi.

Kad se zavrtim u začaranom krugu,
U glavi poteku beskonačne rijeke.
Taman kad pomislim da vidim dugu,
Sve se pomješa u fekalije meke.

Mjesec me gleda i folira da je sunce,
Sam sebe foliram u naprslom ogledalu.
Osjećam po vratu, hladne i mokre trnce,
Vidim na drugoj strani, vječitu budalu.

U ušima odjekuju poznati taktovi,
Neke drevne pjesme, što opisuje bol.
Podižem ruke, a krvare mi laktovi,
Namigujem mjesecu, u redu je, ko fol...



Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović


Crne misli ispred bijelih vrata



Često me pritisne stopalo,
Nekog izumrlog dinosaurusa.
I ostavi dubok trag u rebrima,
Naduvanog grudnog koša.

Ni jedan tren ne prođe,
Da ne udahnem duboko,
Tu fantastičnu muziku,
Struganja napukle kosti.

Ostavio sam crne misli,
Ispred bijelih vrata,
Svježe obojenih,
Namazom protiv buđi.

Pokupiću ih u povratku,
Sa onostranih puteva,
Što vode preblizu paklu,
A predaleko od raja.

Jutros me sabila tuga,
U točak sa bezbroj rupa.
U kojem se kotrljam,
Kroz polja tek izniklog ludila.

Ostavio sam crne misli...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

четвртак, 5. март 2020.

Samo polako, pješke



Ne spominji  promašaje,
Ne sabiraj mi greške.
Moja nesavršenost traje, 
Jer kroz život idem pješke.

Prošlost  se  ničim ne briše,
Bol samo jača sa uvredama. 
Dok opraštaš, ima te sve više, 
Dok sjenka krivice nestaje sama. 

Novi dan stiže netaknut greškom, 
Potpunom svježinom odbija juče. 
I tvoj oprost kao odlukom teškom, 
Sa mojim kajanjem u grudima puče. 

Živimo život po lošoj navici. 
Prolaze dani dok sabiramo greške. 
Na svakom stepeniku smo u panici, 
Da li potrčati ili nastaviti polako, pješke...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 3. март 2020.

Momenti





Momenti, da,
život je niz trenutaka,
pusti ih neka prolaze.

Molim te, 

ne zatvaraj oči,
brine me tvoj strah,

Jer ja nemam hrabrosti

da se bojim.
Momenti, da, 
živim samo u njima.

Nesposoban sam da uđem

u dane i godine.

Usijani kamen

sa opustjelih trgova,
peče turoban izraz lica,
praveći vrisak neizbježnim.

Momenti, da,

ledene kapi sa krovova.

Neispunjena obećanja

samom sebi.
Vještačke obrve
iznad ugaslog pogleda.

Vrijeme je da ovaj trenutak

samo pustim...

Dopisnik iz Džepova Sova:
Branislav Makljenović:


уторак, 25. фебруар 2020.

Poponoćni dusi




Ti si o meni kratka priča,
O tebi sam ja grešna saga.
Mada sam se spasio pucanja biča,
Još si mi misao, još si mi blaga.


Moje noći su odavno u zori,
Samo je magla pomalo siva.
San me o tebi neprekidno mori,
Na dlanu si stalno, meni si živa.

Bijes isčili kada te  spazim.
To lava prokulja i sve sprži!
Pršte mjehuri, vrelinu dok gazim.
Da li ti se koža na usnama još drži?


Ti si kraljica besmislenih noći,
Ja sam car podzemnih voda.
Ako poželiš do mene doći,
Mrtav sam čovjek koji još hoda.


Negdje odzvanja tvoja pjesma,
Okrećem glavu, uho te jasno čuje.
Jutros te  tkam kao povjesma.
Dok iznad glave nebo me truje.

Ne znam ni ko si, ni zašto tu si!?
Možda je i tebi to pomalo čudno.
Možda su u tebi  poponoćni dusi,
Možda je u meni sve tvoje budno.

Ne znam ni ko si...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 19. фебруар 2020.

Čvrsto stisnuti kapci



Davni strah na tvom licu,
Ima oblik krupnih očiju.
Naviknutih na širenje zjenica
Ispod čvrsto stisnutih kapaka.

U tebi vrišti bujica podsvesti,
Prolazeći kroz pukotine vremena.
Spuštaš ramena skroz nisko,
Da govor tela bude potpuno jasan.

Bojiš se sopstvene senke,
Koja ti se uvija oko nogu.
Kao pas željan pažnje,
Dok neprestano vrti repom.

Znam, bodriš se ćutanjem,
Jer su reči odavno presušile.
Stiskaš usne u ravnu crtu,
Prelazeći granicu iz straha u bol.

Sklupčana u uglu svesnog,
Čekaš malo svetla da poprska tamu.
Iz koje više i ne pokušavaš izaći,
Jer si odavno njen sastavni deo.

Strah ima oblik krupnih očiju...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović