Iskrivljena prizma

Danas je dan, kad hodam gradom,
I pitam se, kog đavola tražim ovdje.
Prolazim pokislim ulicama, kradom,
Na kraju svake, slijep pogled bdije.

Ne vidim nikog i ništa ne tražim,
Osim malo prostora i svježeg zraka.
Samo hoću žestoku glad da utažim,
Glad što se kezi oštrim zubima mraka.

Tjesno mi je u ovoj sopstvenoj koži,
Pa cijepam sve što je skrojeno po mjeri.
Kidišu  ludaka horde, dok strah se množi,
Sva lica se keze, a pripadaju istoj vjeri.

Bojim se nadolazećeg primitivnog jada,
Što ulazi u krv, direktno kroz vene.
Kako to izbjeći,gdje  pobjeći i kada,
Kud god se okreneš, gad u tebe blene.

Na raskršću vrebaju čelične oči,
Gdje krenuti, dok strah grabi u desno.
Gazim na kočnicu, ali ništa više ne koči,
Sve je popucalo, svuda je užasno tijesno.

Gazim samo, a ne vidim kud hodam,
Prazna ljuštura, zategnute kože.
Na pijaci zalutalih, hoću sve da prodam,
I napokon odem, tamo gdje sve se može.

Ispod kapuljače je glava puna tjeskobe,
Smjenjuje se ravnodušnost i suzdržani bijes.
Kao pred prve nuklearne probe,
Odbrojavam od deset i počinjem ples.

Poznatim korakom grabim u tamu,
Skoro da trčim, kao bez duše.
Tamo gdje se ne vidi, ostavio sam samu,
Ozeblu misao, da svjetovi se ruše.

Još jedan okret, dok muzika svira,
Posmrtni marš sa ispucalim gudalom.
Još ovaj ples, nogama put bira,
Put do savršenstva, popločan budalom.

Jurišam svom snagom, na sve kapije,
Pjevajući pjesmu kojoj ne znam riječi.
Neka se samnom danas i Đavo napije,
Sutra će lično Bog da nas liječi.

Šta je to crno, što iz očiju vreba,
Sujeta, ego, prostor zaražen svijetom?
Tamo gdje idem, još samo korak treba,
Korak što odzvanja ovom planetom.

Danas je dan kad odlazim iz grada,
Očiju uprtih u vrh izlizane čizme.
Ispod kapuljače jedno ništa je sada,
Nastalo iz dijela besmislene prizme.

Šta je to crno, što iz očiju vreba...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pun mjesec

Gledasmo se dugo,
Odavno poznati jedan drugom,
Pun mjesec i ja,
Nijemo i bez odgovora.

Sa  pustog nebeskog svoda,
Odjekivala je mrtvačka bjelina,
Puštajući crnilo da otiče,
Niz suverene kanjone spoznaje.

Zajedno sa svojom sjenkom,
Išao sam ispod njegovog sjaja,
Jasno usmjerenog, kao ogledalo,
U bezdan podvodnog neba.

Ništa nije ostalo nedirnuto,
Posle prohujale tutnjave sirovih misli.
Samo se u očima što svjetlucaše u mraku,
Nazirao posve sićušan plamen svjesti.

Činilo se da se nebeska tama,
Otvorila iznad glave zabodene,
U vječite oblake što podsjećaju na Ande,
Taj vijenac bez kraja i bez početka.

Gledasmo se dugo,
Pun mjesec i ja.
Vječiti protivnici svitanja,
Koje je krenulo da ranjava.
Već probodenu misao.


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Snovi na vratima

U bajci života, ti si princeza,
Usamljeni hrast u sred oluje.
Tvoje lijepo od dobrog ne preza,
Sve što si ti, u osmjehu tu je.

Mnogo je tragova na tvom licu,
Sićušnih bora, mreže oko oka.
Kao kad čitavo jato se stopi u pticu,
I sve poplavi u vidu jakog otoka.

Opkolila si život sa svih strana,
Kao kad vojska osvaja teren.
U područiju sjećanja pukla je brana,
Voda je doprla u duše suteren.

Dole je sve mokro od navale suza,
Što stigoše kao nenejavljeni monsuni.
Čuju se jecaji neodsviranog bluza,
Nepostojeći zvuk što uši ti puni.

U bajci života, ti si još uvjek glavna,
Uloga je napisana samo za tebe.
U rođenom sokaku si postala slavna,
U sopstvenom grlu gorak ukus te grebe.

Mnogo će vode još proteći,
Dok snove ne ugledaš na vratima.
Koliko puta se trebaš opeći,
Dok na ugašenoj vatri sjediš satima.

Monsuni su prošli, pristiže suša,
Na licu se urezala još jedna bora.
Kao da je istetovirana duša,
Shvatila da hladne obloge staviti mora.

Sve što si ti, u osmjehu tu je...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Još jedan dan

Još jedan dan, sav mokar od kiše,
Prolazi i ostavlja lokve iza sebe.
Još jedan od kog ne može da se diše,
Kao da za vratom ogromni pacov grebe.

Još jedan dan, od kojeg neću pobjeći,
Mada, nemam kuda i da to hoću.
Samo ću se po glavi pokriti i leći,
I gledati kako izgleda ovaj dan, noću.

Jos jedan dan, kroz prozor se drznuo,
Posmatram  ga kako mokrom ulicom hoda.
Svjetlošću  me samo malo okrznuo,
Prateći trag što trotoarom ostavlja voda.

Još jedan dan, koji sam čekao od juče,
Grleći jednom, gurajući ga drugom rukom.
Da prodjem kroz oluk, kiša me vuče,
Još jedan dan se nasmješio sa mukom.

Još jedan dan se nastanio u kući,
Gdje nema zidova ni oslonca.
Još ću ispod jednog crtu podvući,
Vrišteći kao para iz expresnog lonca.

Još jedan dan se našalio sa nama,
Igrajući prevrtljivu igru života i smrti.
Tu dole, niz cestu, pojavljuje se tama,
A oko nje se svjetlost usplahireno vrti.

Još jedan dan...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Zlatno trnje

Danas su vrištale ulice,
Eho je udarao betonski zid.
Neko mi je pogledom pljuvao lice,
Neko je ljepotom ugrijao vid.

Provukoh se tamom trotoara,
Pomalo iskrivljen, savijenih leđa.
Kroz šuplje cipele zaplovila je bara,
Začu se psovka dok drugoga vrijeđa.

Zablista sunce preko sive zgrade,
Napipa vrškom zraka ogradu balkona.
Dok vrane iz kante otpatke vade,
Na uglu iz sjene, pojavila se... ona.

Svijetlost je zlatnim trnjem probi,
Načas je podiže, rasplinu u zrak.
Načas mi očima oko zdrobi,
Svjetlost je načas potonula u mrak.

Ukopaše se noge, nikako da krenu,
Već je ruka ka ramenu pošla.
Iz nekog auta, sirena me prenu,
I već te nema...odakle si došla?

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Optička varka

Sedela je na toj klupi, u parku,
I jela grožđe iz papirne kese.
Žedno sam je upijao, tu optičku varku,
Prizori koji, samo ponekad se dese.

Zašto sam je gledao u ruke,
Te duge, elegantno obložene kosti?
Sazrela zrna žvakala uz zvuke,
Očima je sunce probala probosti.

Sedoh na  jednu praznu klupu,
Prebacivši levu, preko desne noge.
Odjednom osetih neku tugu tupu,
Što podseća na one, što preboleh mnoge.

Duboko udahnuh,do vrha u pluća,
Osetih u glavi potpunu tišinu.
Kao kad odjednom,opusti neka kuća,
Sve me začas tom tišinom ošinu.

Da li još ponekad sediš, 
Na istoj klupi, dole na dnu parka?
Crvenilo iz lica u bledilo cediš,
Da li je taj susret bio samo varka?

Ako nisi tamo, jesi tu u meni,
Prisećam se svakog  trena, vrlo jasno.
Kao pod hrastom, u dubokoj seni,
U meni si uvek, nikad nije kasno.

I sad me bode dodir  tvoje ruke,
Obložena kožom, elegantna kost.
Brzo se moj mir pretvori u muke,
Opet si u meni, rado viđen gost.

Udišem duboko, ali ne, ne vredi,
Pluća se cede kao pocepana krpa.
Iz mene vazduh izlazi i bledi,
U ovaj kontejner, život svašta trpa.

Dole na dnu parka, sad je klupa sama,
Iz papirne kese hladan vetar duva.
Zviždi staru pesmu, ovaj put o nama,
Nakupljenu tugu, ima ko da čuva.

Ako nisi tamo, jesi tu u meni...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Zakrpe

Često na srcu imam zakrpe,
Prošivene jakim koncem, bez boje
Još žestoke prilive krvi, komore trpe,
Uzavrelost, ludilo, totalni haos to je.

Ne mogu  od života ni dan ukrasti,
Jer već sam mnoge dobio na poklon.
Ne mogu više ništa i nikog spasti,
Samo sam tebi još pomalo sklon.

Zato uzimam sve što se daje,
Sretan i kad ima čime da se krpi.
Nikako siguran ko je i šta je,
Ma neka je i teško, neka se i trpi.

Ukucaj neku šifru, nek ekran zasvjetli,
Preko cijelog neka bude tvoje lice.
Ako me jednog jutra probude pijetli,
Nek samo oni budu nalik na ptice.

Volim kad mi iz srca malo oteče,
Krvare tanki  potoci  crvene krvi.
I kada ko padobran sleti mi veče,
Volim kad krene noć da me mrvi.

Dok zatvaram oči, kreće muzika po taktu,
Sve u glavi počinje da vrišti i skače.
Ležim oslonjen na jednom laktu,
U bunilu mi lice tvoja ruka dotače.

Da li da se budim ili  se pustim dole,
U mjesto gdje sunce polako teče.
Da li je to prvi razred životne škole,
Ili je veče stiglo da me dobro opeče?

Nema veze i ako srce pukne,
Pa zakuca jednom iz plave boje.
Možda ono crveno, malo ustukne,
Ali ovo drugo neće, jer plavo je moje.

Zašiću ga, evo tražim malo kože,
Sa tvrdog dijela sječem malo đona.
Neka se otkucaji i dalje množe,
Neka opet pukne, kad pojavi se ona.

Neka opet pukne...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović