понедељак, 23. децембар 2019.

Kako se zoveš, ti...






Kako se zoveš, ti,
crna kao rudarsko okno?
Kako ti je ime, sjeno bez ivica?

Možda si samo breza,
sa crnom korom preko lica?

Ili san što se budi,
kroz tek oprana stakla prozora?

Kako se zoveš, ti,

što stojiš  ispred svog imena?

I herojski podnosiš još jedan dan.
Dok cijelu godinu trgam sa kalendara.

Znam, zoveš se blijesak,

Odbija te staklo iz užarenog oka.

Zoveš se munja, a  gromovi  tuku,
Još jedan dan, koji hrabro podnosiš.

Laži se slivaju sa kišobrana,
Odlaziš u zemlju u kojoj znaju,
Kuda si pošla i kome pripadaš.

U zemlju u kojoj znaju,
Kako se zoveš ti,
Koja tek prelaziš preko mosta.

Ispod je rijeka, a crvena ruka te drži,
Da ne posrneš bez imena.

Ti crna kao rudarsko okno,
Ti sjeno, brezo,munjo, blijesku!

Gdje ćeš?
Kako ćeš?
Zar ćeš?
Ko si ti, dođavola!?


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 17. децембар 2019.

Tiho je, kao pred kišu...




Mi nismo birali kraj,
On je došao nervozan,sam.
Kao kad april presječe maj,
I sopstvenu sliku ubaci u ram.

Napolju je tiho, kao pred kišu.
Vidljivost mijenjam i prstima diram.
Misli što po vijugama nešto pišu.
Na sred raskršća krećem da sabiram.


Još danas ću ti ravnati sjene.
Sve ću ti danas srušiti i pobjeći.
Iz usta mi cure ludačke pjene.
Iz ove drame izlazim luđi i veći.


Ako me uhvatiš u laži,
Stegni me za vrat jako.
Nijednu riječ mi ne kaži,
Dok idem k vragu, lako, ako...

Tiho je, kao pred kišu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 3. децембар 2019.

Prazan prostor




Ruke u praznom prostoru.
Ruke podignute nigdje.
Ruke bez tijela.

Glava u ništavilu.
Glava bez vrata.
Glava bez očiju.

Oči u tmini.
Oči bez glave.
Oči raširenih zjenica.

Dodirnuh te bez ruku.
Pogledah te bez očiju.
Okrenuh glavu bez vrata.

U mraku je samo prazan prostor...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

петак, 22. новембар 2019.

Pomalo blesav




Danas sam malo lud i to se vidi.
Elegantan hod ispod starog kaputa.
Ošišani potiljak crvenilom bridi.
Otežala noga usamljeno luta.

Blesava glava uvijek je na panju.
Bilo ko da je siječe, uvijek može.
Blesavu je posjećuju dusi i danju,
Može li se pobjeći iz te krute kože?!

Pomalo blesav i potpuno lud,
U svom naručiju sklupčan ćutim.
Iz sopstvenih ruku nemam kud,
Nečije opraštanje danas slutim.

Pitanje dolazi neumitno i jasno.
Sve što nosim svima sam i dao.
Da li je danas za sutra već kasno?
U juče je stalo sve što sam znao.

Bježi mi iz grla pocjepani glas!
Bacam kroz prozor ustajali mrak.
U glavi mi gori gromoglasni bas.
Halapljivo srčem zaleđeni zrak.


U svom naručiju sklupčan ćutim...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 19. новембар 2019.

Iza zida




Bio sam dugo u zatvoru,
Duša se zaglavila iza zida.
Smrdilo je kao ispod repa tvoru,
U ćošku smrvljen od ljepljivog stida.
Noktima sam izgrebao rupu,
Provukao se brzo na drugu stranu.
Osjetio sam odjednom želju tupu,
Da se popnem na neko drvo, granu.

Popeh se i ugledah svjetlost,
To mi se sunce smijalo u brk.
Ponovo sam na ovoj planeti gost,
Noge se mogu opet dati u trk.

Obasjan i misli potpuno čistih,
Izabrah opciju-odmah sloboda!
Neću više bježati od istih,
Jer su veoma pitke, kao voda.

Raširih ruke kao krila,
Kao da ću da poletim.
Pomaže mi vrlo jaka sila,
Ne osjećam se više prokletim.

Sunce mi se smijalo u brk...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 13. новембар 2019.

Vrijeme




Vrijeme se potrošilo za nas,
Isteklo kao sitan pijesak.
Vrijeme je u nama danas.
Otvara se uz blijesak.
Vrijeme je čudo, grebe!
Ostavlja na licu par masnica.
Dok sam probao doći do tebe,
Zastao sam na  nekoliko stanica.
Vrijeme, kad ga uzmeš u ruke,
Pa ga sabiješ u dva dlana.
Samo me ono stavlja na muke,
Ono me pita: da li si slana?
I onda, kad to pričam, ne vjeruješ,
Kažeš da sam budala i lud!
Kažeš mi: u ljubavi pretjeruješ!
I da ima me po tebi svud!?
I onda, kad pričam, nije isto!
Nisam ja besmisleni papak!
Ja moram u tebi biti čisto!
Ja tebi dolazim kao planeti atak.
Još su mi nokti neodrezani,
I ne mogu da te fino miluju.
Ja sam taj neobrezani,
Kojim te povremeno siluju.
Ti si ta koja me crpi,
Ja sam taj koji ti vjeruje.
Vidiš da i nebo me trpi!
Da li si ti ta, koja pretjeruje?
Sa kandžama otvaraš mi vene,
Sa kandžama ih kidaš!
Kad vidiš da u mene neko blene!
Počni da mi rane vidaš!
Samo počni...

уторак, 29. октобар 2019.

Vjetar




Prati me, što se plašiš!?
Samo ruku za prste stisneš.
Na tom putu ne možeš da mašiš,
Od sreće ili bola, samo vrisneš.


Prati me, šta ti fali!?
Pa i ja ću tebe, samo povedi.
Biću nevidljiv, šćućuren, mali,
Jedino ruka u ruci nešto vrijedi.

Kad je u ruci cijela šaka,
Rastem kao planina uvis.
Ti si kao stijena, vrlo jaka,
U carstvu divljine jedina mis.

Vjetar nam kroz prste duva,
Razmiče i pramenove kose.
Ne budi na poziv gluva,
Pusti  neka nas vjetrovi nose.

Prati me...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović