Zemlja čuda

Rođen sam u zemlji čuda,
Grešan, lud i vrlo tih.
Ti si rođena u meni luda
Još jednom se rodio,u tebi bih.

Rođen sam,a nisam siguran,
Da postojim u ovom času.
Rođen sam da budem buran,
Kao konj u nervoznom kasu.

Rođen sam kao mrzovoljni mrgud,
I nemam mjeru ni u čemu.
Raspršio sam se po planeti svud,
Ima me u travi, ptici, rosi...Svemu.

Rođen sam u tvojim planinama,
Krikom sam se oglasio, čuješ!?
Još težim maglovitim daljinama,
A ti me srdito gledaš i psuješ.

Rođen sam dok neki su umirali,
Koračam svijetom kao fantom.
Sve grijehe su mi već sumirali,
Dok plešem sa ledenom santom.

Rođen sam u tvojim planinama...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Lagano i tiho

Ulaziš mi u stih,
Kao mačka kad lovi miša.
Svaki pokret ti je lagan i tih,
Kad uđeš i u meni se sve utiša.

Ušla si i pretvorena u slova,
Dobijaš drugačiji, čudan oblik.
Sada si svježa i potpuno nova,
U ogledalu gledam tvoj lik.

Samo nekoliko riječi je dosta,
Da krenem tebi i da te povučem.
U sebe, tamo gdje odavno posta,
Ne mogu sa sebe da te svučem!

Pripijaš se uz mene, kao pčela,
Mekano, krilom i svilom iz oka.
Prstom ćeš me dotaći ili ćeš cijela?
I pustiti malo sladunjavog soka.

Neka malo oteče iz vena krvi,
Nakupilo se tu svakakvog blata.
Gmižemo jedno po drugom kao crvi,

Drhteći kao vojska pred objavom rata.

Ne mogu sa sebe da te svučem...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Danas

Pojuri me ovaj dan,
Istjera napolje i zaprijeti,
Da će mi poslati još sunca,
Ako ga budem gledao blijedo.

Izađoh brzo da mu se ne zamjerim,
Pa uhvatih jednu ulicu za ćošak.
Onda lakim korakom krenuh,
Ka njenom kraju, brojeći kontejnere.

Po njima rove sablasti,
Ptice, mačke, psi i ljudi.
Ljepota ističe kroz cijevi,
I mješa se sa smradom.

Na kraju ulice nema nikoga,
Svi su otišli u drugu ulicu.
Tamo pokušavaju da uhvate ljepotu,
Ali ona je u cijevima, ne vide.

Istjerao me dan, izbacio vani,
Zavirujem u glave prolaznika.
Nose ih džaba, prazne su,
Samo se klate na ramenima.

Prijetio mi je dan suncem,
Osjetim ga po glavi i vratu.
Vidim malo ljepote van cijevi.
Neka tako ostane do večeri.

Prijetio mi je dan suncem...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Tunel sjećanja

Nisam ja tako bitan
U tvom, ni u čijem životu
Samo se ne snalazim
Dok čupam jutro iz noći

Ako si vidjela trag pogleda
Koji se bacio sa visina
Onda si vidjela sve
Onda si vidjela sebe

Dođe neki dan, kao danas
Pa me čekinjom poljubi
I nastavi da se kotrlja
Duboko u tunel sjećanja

Odbijem ga od glave
Ujedem ga trošnim zubima
I umjesto da prođem, zastanem
Umjesto da odem, ostanem

Još ima među zubima sline
Kojom pljujem po ravnodušnim
Još ima u pogledu dijamanta
Kojim siječem bol u korjenu

Budan sam i oznojen
Dok ti pružaš suve dlanove
Usni, koja poljubac gravira
Budan sam i zidovima odjek

Lako je pričati da je sve dobro
A nije, ne nije nikako, ni blizu
Zgrabi tu kost i bježi negdje
Glođi je dok nisu došli drugi

Zaboravih da ti kažem da želim
Želim da ti svu paučinu sa oka skinem
Noktima tvrdim kao glog
Mada ne tako trnovitim

Ostavljam trag na koži tvog ramena
Parnice su geometrijski krvave
Znam da luduješ po mojoj zjenici
Ruka mi je mirna na tvom struku

Budan sam i oznojen...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Ujed Oktobra

      

  

          Preuzimajući od Septembra okrajke sunčanih dana, dolepršao je sav u žutim nijansama.
Taman kad smo pomislili na miholjsko, dugo toplo ljeto, a čika Oktobar se uozbilji i ohladi nas.
Nije pomoglo ni podsjećanje na nekadašnje jeseni, ni uvlačenje vrata ispod kragne, na brzinu izvučenog, kaputa. Ostao je stamen u svojoj namjeri da nas protrese iz ljetnog drjemeža, šamarajući niskim temperaturama i ponekim pljuskom.
         Beogradska košnica je, bučno, zazujala . Pokrenu se sezona grijanja. Usplahirene domaćice povadiše posuđe za zimnicu. Okupacija pijaca otpoče. Potraga za, original, futoškim kupusom. Burići spremni za lovinu. Crvena paprika  pretočena u ajvar...
         Sačekavši da povadimo sve zimsko iz plakara, deseti mjesec naglo pređe u defanzivu, smijuckajući se krezavo, poluobranim, Surčinskim njivama.
         Šta uraditi sa toplinom ljeta, nakupljenom u džepovima fermerica i ćoškovima , umornih duša? Da li i nju, nekako, uskladištiti? Ispod radijatora punjenih osmjehom i sjećanjem? Kako god, ali brzo.

         Ptice odlaze na svoje južne destinacije. Ko to još primjećuje? Oktobar?! Baca plavetnilo između stratusa, okačenih kao jastuci, na nebeskom štriku.  Zove na put, put za jug...

         Šta god htjeli uraditi sa kupusom, paprikama i emocijama, činite to odmah!
         Novembar se prikrada. Vidim ga, blago, zamišljenog na vrhovima nakostrješene, Bojčinske šume i u maglama iznad savskih brodova tegljača. Potpuno spremni i opušteni uskočite u zagrljaj ovom, razbarušenom  mjesecu i zaplešite ples kiše i košave.Oktobar je ispunio svoj zadatak. Predao nas je, žive i zdrave, novembru.

Hvala, čiko...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Žena kao planeta

U moru ljudi jedan je čovjek,
Jedna je žena, krhka a jaka.
U mnogima se upisala dovijek,
Neka joj je zemljica laka.

U vasioni punoj planeta,
Zemlja odavno ostavlja traga.

U zemlju, koja nam je sveta,
Legla je da odmori, žena draga.

Nebo je otvorilo širom vrata,
Primilo dušu, meku ko svila.
Da nas gleda odozgo, sa sprata,
Da zauvijek jeste, a ne samo bila.

Dok si u nama, bolji smo ljudi,
Makar za mrvu i to nam prija.
Tvoj osmjeh naka nas budi,
Tvoje svijetlo neka nam sija.

Nebo je otvorilo širom vrata...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ona

Kao san, samo titra, obuzima ,

Kosa joj pada niz ramena

Na prepad dolazi i uzima,

I ono skriveno ispod kamena.

Dodir joj je surovo nježan,

Od takvog oružja nema odbrane.

Pogled vreline, a ledeno sniježan,

Tijelo je upucano, a nema rane,.

Kao magla, mekano oblaže oko,

Kroz vene dolazi ta anestezija.

Polako toneš skroz duboko,

U zjenicama ti samo osmjeh sija.

Kao san, titra…

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav   Makljenović