Dupli espreso

Gledam kroz neopran prozor,

I nema bog zna šta da se vidi.

Možda me tvoje oko uzme u pozor.

Možda se njemu ova spodoba svidi.

Zaklonjen, duboko iza zavjese,

Opčinjeno zurim u snijeg na cesti.

Vrane se njišu na  žici ko kese,

Dole, na semaforu, možda ću te sresti.

Muzika sa radia, kao dupli espreso,

Ulazi u krvotok i širi se kroz venu.

Uz ritam nekog roka, zaigra mi meso,

I dodaje malo crvene, ubledjelom tenu.

Gledam kroz prozor, oslikan zimom,

Ko da me neka sjeta grli i spopada.

U grudima kreće vatra sa dimom,

U staklu je odraz, koji mi se ne dopada.

Možda će druga kafa po redu,

Uspjeti da me ubrzo koncentriše.

Možda će utorak dobaciti srijedu,

Prije nego tuga  osmjeh izbriše.

Gledam kroz prozor...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Vječnost

Dođi brzo, nasloni se na rame,

Da osjetim miris vjetra u kosi.

Da dvije glave malo budu same,

Dođi brzo, ma tuga nek se nosi!

Ne pitah te, kako ti je ime,

A držim te satima za ruku.

U očima mi  otopliše zime

I ljeta me snažno u tebe vuku.

Ti ne govoriš, ne pitaš ništa,

Samo se ugnijezdiš kao Sova.

To postane  dio našeg igrališta,

Noćima poznata, jutrima nova.

Ti ne pitaš ništa,samo ćutiš,

Gledam ti suzu kako se suši.

Osjećam da nadolaznost slutiš,

I da te strah obuzima i guši.

Ti ne pričaš ništa, sve znaš,

A i šta će ti, pobogu riječi!

Da ovaj dan je vječan i naš,

I da nas ta vječnost pomalo liječi.

Ti ne pitaš ništa...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Pogled

Nosim pogled preko ramena,

Dok visi tako, briše prašinu.

Tvoje lice je kao od kamena,

Mjerim udaljenost u pogrešnom aršinu.

Jedan okret i već si tu,

Lijepa kao suza kad teče.

Pomislim, da li si u snu?

Ili se to, lagano, spušta veče?

Bojim se okrenuti  dvaput,

Ne mogu podnijeti duplo ljepšu!

Morao bih biti užasno ljut,

Pa ne dozvoliti da te u meni  klešu.

Zato nosim pogled preko leđa,

I dok curi niz kožu, boli!

Kad se ukrsti sa tvojim, vrijeđa,

Ranu je neko otvorio, Bože, ko li?

Za mnom se vuku sjene, ko zmije,

Jedna  kao crna Mamba skače.

Sretan je onaj ko ih ugledao nije,

Moj pogled ne može da te preskače.

Na  Orlu  ili Zmiji, svejedno,

Pod  pogledom, nekako, uvjek  tu si.

Ipak  se osjećam sramotno i bijedno,

Dok niz leđa mi hodaju tvoji dusi.

Kao  duh ili opipljiva, stvarna,

Tvoj lik mi prašnjavom  oku prija.

Mada je slika izvitoperena, kvarna,

U pogledu  mi tvoj osmjeh  još uvjek sija.

Nosim pogled preko leđa...

Dopisnik iz Džepova  Snova:

Branislav  Makljenović

Put ka nebu

U duši plače zadušnička subota,
U očima gore upaljene  svijeće.
Ušima resko odzvanja grehota,
Na srce poznata pjesma slijeće.

Zapjevaću  glasno riječi koje bole,
Pomenuću imena koja čuvaju škrti.
Odlaze polako, oni što se vole,
Ostavljaju trag i prkose smrti.

Ubrzo će riječi tonuti u ćutanje,
Osim tišine, ničeg neće biti.
Po beskraju slijedi tiho plutanje,
Sebe od sebe ne mogu sakriti.

Odlazi nasmijani dan u tamu,
Trepavice gase ono malo vatre.
Negdje usput se zakopavam u jamu,
I puštam se vragu da me brzo satre.

Na putu ka nebu, svijet polako gasne,
Samo još titra drhtav plamen svijeće.
Sve nježnosti sada, neumitno kasne,
Samo smrti naše, zakasniti neće.

Odlaze polako...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Jahanje mraka

Koliko puta sam jahao mrak,
Tako ludački, da jutro preblijedi.
Tako brzo, da zastane i zrak,
Koliko puta, ali ništa ne vrijedi.

Na glavu dolijeću crne vrane,
Kljucaju kamenom sazdanu nadu.
Samo kroz rupice sunce da grane,
Na adresi u nepoznatom gradu.

Koliko puta sam ostao bez daha,
Trčrći ko pas za sopstvenim repom.
Koliko puta premro od straha,
Blagu kaznu činio svirepom.

Na oči se navlače teške magle,
Ništa ne vidim, samo malo čujem.
Ne smijem praviti pokrete nagle,
Samo jezik može, njime i psujem!

Koliko puta je čovjek u meni,
Odlučio da učini dobre stvari.
Koliko puta je ostao u sijeni,
Pomiren sa mišlju da polako stari.

Koliko puta...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Trnci u glavi

Jutros, kao da me pogleda On,
I reče: nasmij se vedroga čela.
Samo kroz pjesmu podiži ton,
I zapjevaj, kao vasiona cijela.

Nekako, naježih se od milja,

I zaigraše svi trnci u glavi.

Kao da sanjam, kao, nije zbilja,

I on je došao sa nama da slavi.

Digoh glavu i čelo prema nebu,

Lice mi mokro, ko da kiša pada.

Tople su misli i više ne zebu,

Suše se suze, zaljeva se nada.

Njegova ruka još mi je u ruci,

Stežem jako te pružene prste.

Tu su uvijek i kada sam u frci,

Uz molitvu danas neka se i krste.

Cijelog dana se obraćam njemu,

Uvjek smo na ti i kad mi loše krene.

I sada je tu, prepoznat u svemu,

Drži me za ruku, jer poznaje mene.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Srce

Ništa dok ne zapjeva vuk,
Pa se od pjesme zamrzne led.
Pa se vjetar razgalami uz huk,
Ništa dok ne pocrveni i blijed.

Neko na oslikan prozor kuca,

Neko traži malo topline uz peć?

Možda od mraza drvo puca,

Možda nas zima zagrlila već?

Otvori srce kao prozor, širom,

Pusti nek se neko grije u njemu.

Onda ga pusti nek ode s mirom,

Pogledom potraži trag u svemu.

Ako tad ne bude nikakvog traga,

Zatvori prozor, da ne izađe duh.

Srce će kucati zbog velikog blaga,

Ako ne zatvoriš ti, zalupiće propuh.

Otvori srce kao prozor...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović